Jobs 27
1 Job heldt fram med talen sin og sagde:
Job nastavi svoju besjedu i reče:
2 «So sant Gud liver, som meg sveik, og Allvalds som meg volde sorg
“Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:
3 - for endå eg min ande dreg; i nosi mi er guddomspust -:
sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,
4 Urett ligg ei på mine lippor; mi tunga talar ikkje svik.
usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.
5 D’er langt frå meg å gje’ dykk rett, mi uskyld held eg fast til dauden.
Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.
6 Mi rettferd held eg fast uskjepla, eg ingen dag treng skjemmast ved.
Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće.
7 Min fiend’ skal seg syna gudlaus, min motstandar som urettferdig.
Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!
8 Kva von hev en gudlaus att, når Gud vil sjæli or han draga?
Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?
9 Vil Gud vel høyra skriket hans, når trengsla bryt innyver honom?
Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?
10 Kann han i Allvald vel seg gleda? Kann han kvar tid påkalla Gud?
Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?
11 Eg um Guds hand vil læra dykk; kva Allvald vil, det dyl eg ikkje.
Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog.
12 Sjå dette hev det alle set; kvi talar de då tome ord?
Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?”
13 Den lut fær gudlause av Gud, den arven valdsmann fær av Allvald.
“Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.
14 Til sverdet veks hans søner upp; hans avkom mettast ei med brød;
Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha.
15 dei siste legst i grav ved pest, og enkjorne held ingi klaga.
Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće.
16 Og um han dyngjer sylv som dust og samlar klæde liksom leir:
Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata,
17 Den rettvise tek klædi på; skuldlause skifter sylvet hans.
nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.
18 Han byggjer huset sitt som molen, likt hytta vaktmannen set upp.
Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:
19 Rik legg han seg - men aldri meir; han opnar augo - og er burte.
bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.
20 Som vatsflaum rædsla honom tek, ved natt riv stormen honom burt.
Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.
21 Han driv av stad for austanvind, som blæs han frå hans heimstad burt.
Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.
22 Han utan miskunn på han skyt; frå handi hans han røma må.
Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.
23 Med hender klappar dei åt han og pip han frå hans heimstad burt.
Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.
