Joba 14

1 Ondaty nasaman’ ampelao, tsy lava-ohatse vaho lifo-kasotriañe,

Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.

2 hoe voñen-katae ty fionjona’e le miheatse, mihelañe hoe talinjo fa tsy mitoetse.

K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.

3 Harefa’o vaho hasese’o an-jaka ama’o ao?

Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?

4 Ia ty mahaakatse ty malio ami’ty maleotse? Leo raike.

Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!

5 Kanao fa nalahatse o andro’eo, fa ama’o ty ia’ o vola’eo vaho fa najado’o o efetse tsy handilara’eo,

Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,

6 ampitoliho añe ty fijilova’o, hitofa’e, ampara’ te henefe’e o andro’eo, manahake ty mpièke

skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.

7 Manan-ko tamae’e ty hatae, ie firaeñe ro mbe mitiry avao, vaho tsy milesa o tora’eo.

TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.

8 Ndra te mihaantetse an-tane ao o vaha’eo, naho mate an-debok’ ao i foto’ey,

Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,

9 fa ie mañantson-drano ro hibotiboty vaho handrevake hoe ana-katae.

oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.

10 Fe mihomake t’i Raolombelo vaho mitsalalampatse; mipetroke t’indaty, le aia?

Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?

11 Hambañe ami’ty fisiha’ o sihanakeo naho ty fimaiha’ o sakao ampara’ te kapaike,

Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',

12 ty fandrea’ ondaty tsy hitroatse, tsy hivañone ampara’ te mihelañe o likerañeo, vaho tsy ho barakaofeñe amy firota’ey.

al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.

13 Ehe t’ie haeta’o an-tsikeokeok’ao, le hakafi’o ampara’ te mimpoly ty haviñera’o, vaho hampitsatoha’o andro hahatiahia’o ahy! (Sheol h7585)

O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti, (Sheol h7585)

14 Ie vilasy ondatio, mbe ho veloñe hao? Fe ho liñisako amo hene androm-pitoroñakoo ampara’ te tondroke ty fañovàñe ahiko.

- jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.

15 Hikanjy irehe le hanoiñe iraho; ho maniña’o ty satam-pità’o.

Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.

16 Fe henaneo, tinoñe’o o liakoo, ie mbe tsy vazoho’o ty fandilarako;

A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,

17 rinohy an-karoñe ao o tahikoo, vaho lombofa’o o hakeokoo.

u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.

18 Mivoravora i vohitse mihotrakey, naho misitse an-toe’e ty vato;

Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,

19 mivañen-drano o vongam-batoo; saohe’ o rano-vohitseo ty mena’ i taney; Izay ty androtsaha’o ty fitama’ ondatio.

k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.

20 Iambotraha’o nainai’e, le mihelañe añe; ovae’o ty tarehe’e vaho irahe’o mb’eo.

Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.

21 Asiñeñe o ana’eo, fa tsy apota’e; mifotsake, fa tsy fohi’e.

Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.

22 O marare amy nofo’eio avao ro tsapa’e, ty tro’e avao ro iroveta’e.

On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.”