< Psalmorum 88 >
1 Psalmus, Canticum psalmi, in finem, filiis Core, pro Maheleth ad respondendum, intellectus Eman Israelitae. Domine Deus salutis meae: in die clamavi, et nocte coram te.
Pesem in psalm med sinovi Koretovimi, načelniku godbe, da se poje na piščali, ukovit Emana Ezrajičana. O Gospod, Bog blaginje moje, podnevi kličem in ponoči v pričo tebe.
2 Intret in conspectu tuo oratio mea: inclina aurem tuam ad precem meam:
Pred obličje tvoje pridi molitev moja, nagni uho svoje mojemu vpitju.
3 Quia repleta est malis anima mea: et vita mea inferno appropinquavit. (Sheol )
Ker nasitena je z nadlogami duša moja, in življenje moje se bliža grobu. (Sheol )
4 Aestimatus sum cum descendentibus in lacum: factus sum sicut homo sine adiutorio,
Prištevam se njim, ki gredó v grob; podoben sem možu, katerega zapušča krepost.
5 inter mortuos liber, Sicut vulnerati dormientes in sepulchris, quorum non es memor amplius: et ipsi de manu tua repulsi sunt.
Prištevam se mrtvim, odločen; kakor prebodeni ležeči v grobu, katerih se ne spominjaš več, kateri so uničeni s tvojo roko.
6 Posuerunt me in lacu inferiori: in tenebrosis, et in umbra mortis.
Pokladaš me v grob, izmed vseh najglobočji, v najtamnejših, v krajih globokih.
7 Super me confirmatus est furor tuus: et omnes fluctus tuos induxisti super me.
Nad menoj leži jeza tvoja, dà, z vsemi valovi svojimi, ki me napadajo, pobijaš me presilno.
8 Longe fecisti notos meos a me: posuerunt me abominationem sibi. Traditus sum, et non egrediebar:
V stran od mene odvračaš znance moje, daješ me njim v najhujšo gnjusobo; tako zajetega, da pobegniti ne morem.
9 oculi mei languerunt prae inopia. Clamavi ad te Domine tota die: expandi ad te manus meas.
Oko moje žaluje od bridkosti; kličem te, Gospod, ves dan; k tebi razpenjam roke svoje.
10 Numquid mortuis facies mirabilia: aut medici suscitabunt, et confitebuntur tibi?
Bodeš-li mrtvim delal dejanje čudovito? ali bodejo mrtvi vstali, da bi te slavili mogočno?
11 Numquid narrabit aliquis in sepulchro misericordiam tuam, et veritatem tuam in perditione?
Ali bi naj se v grobu oznanjala milost tvoja, zvestoba tvoja v pogubi?
12 Numquid cognoscentur in tenebris mirabilia tua: et iustitia tua in terra oblivionis?
Ali naj bi se v temini spoznalo čudovito dejanje tvoje, in pravica tvoja v pozabljivosti deželi?
13 Et ego ad te, Domine, clamavi, et mane oratio mea praeveniet te.
In vendar jaz vpijem, Gospod, k tebi, in vsako jutro te prehiteva molitev moja.
14 Ut quid Domine repellis orationem meam: avertis faciem tuam a me?
Zakaj me zametaš, o Gospod; skrivaš mi obličje svoje?
15 Pauper sum ego, et in laboribus a iuventute mea: exaltatus autem, humiliatus sum et conturbatus.
Ubožen sem in umrjoč od potresa, strahove tvoje prenašam in sem zbegan,
16 In me transierunt irae tuae: et terrores tui conturbaverunt me.
Jeze tvoje gredó čez mé, plašenje tvoje me uničuje.
17 Circumdederunt me sicut aqua tota die: circumdederunt me simul.
Obdajajo me kakor vode ves dan; obsezajo me vkup.
18 Elongasti a me amicum, et proximum: et notos meos a miseria.
Od mene v stran odvračaš prijatelja in tovariša; znancem svojim sem v tamnem kraji.