Job 4
1 Respondens autem Eliphaz Themanites, dixit:
Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:
2 Si coeperimus loqui tibi, forsitan moleste accipies, sed conceptum sermonem tenere quis poterit?
“Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!
3 Ecce docuisti multos, et manus lassas roborasti:
Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;
4 Vacillantes confirmaverunt sermones tui, et genua trementia confortasti:
riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.
5 Nunc autem venit super te plaga, et defecisti: tetigit te, et conturbatus es.
A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!
6 Ubi est timor tuus, fortitudo tua, patientia tua, et perfectio viarum tuarum?
Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?
7 Recordare obsecro te, quis umquam innocens periit? aut quando recti deleti sunt?
TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?
8 Quin potius vidi eos, qui operantur iniquitatem, et seminant dolores, et metunt eos,
Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.
9 Flante Deo perisse, et spiritu irae eius esse consumptos:
Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
10 Rugitus leonis, et vox leaenae, et dentes catulorum leonum contriti sunt.
Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.
11 Tigris periit, eo quod non haberet praedam, et catuli leonis dissipati sunt.
Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.
12 Porro ad me dictum est verbum absconditum, et quasi furtive suscepit auris mea venas susurri eius.
Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.
13 In horrore visionis nocturnae, quando solet sopor occupare homines,
Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,
14 Pavor tenuit me, et tremor, et omnia ossa mea perterrita sunt:
strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.
15 Et cum spiritus me praesente transiret, inhorruerunt pili carnis meae.
Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.
16 Stetit quidam, cuius non agnoscebam vultum, imago coram oculis meis, et vocem quasi aurae lenis audivi.
Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:
17 Numquid homo, Dei comparatione iustificabitur, aut factore suo purior erit vir?
'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?
18 Ecce qui serviunt ei, non sunt stabiles, et in angelis suis reperit pravitatem:
Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -
19 Quanto magis hi qui habitant domos luteas, qui terrenum habent fundamentum, consumentur velut a tinea?
kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
20 De mane usque ad vesperam succidentur: et quia nullus intelligit, in aeternum peribunt.
od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.
21 Qui autem reliqui fuerint, auferentur ex eis: morientur, et non in sapientia.
Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'
