Job 37
1 Super hoc expavit cor meum, et emotum est de loco suo.
Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.
2 Audite auditionem in terrore vocis eius, et sonum de ore illius procedentem.
Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.
3 Subter omnes caelos ipse considerat, et lumen illius super terminos terrae.
Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -
4 Post eum rugiet sonitus, tonabit voce magnitudinis suae, et non investigabitur, cum audita fuerit vox eius.
iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.
5 Tonabit Deus in voce sua mirabiliter, qui facit magna et inscrutabilia.
Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.
6 Qui praecipit nivi ut descendat in terram, et hiemis pluviis, et imbri fortitudinis suae.
Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'
7 Qui in manu omnium hominum signat, ut noverint singuli opera sua.
svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.
8 Ingredietur bestia latibulum, et in antro suo morabitur.
U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.
9 Ab interioribus austri egredietur tempestas, et ab Arcturo frigus.
S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.
10 Flante Deo concrescit gelu, et rursum latissimae funduntur aquae.
Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.
11 Frumentum desiderat nubes, et nubes spargunt lumen suum.
I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;
12 Quae lustrant per circuitum, quocumque eas voluntas gubernantis duxerit, ad omne quod praeceperit illis super faciem orbis terrarum:
kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.
13 Sive in una tribu, sive in terra sua, sive in quocumque loco misericordiae suae eas iusserit inveniri.
Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.
14 Ausculta haec Iob: sta, et considera mirabilia Dei.
Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.
15 Numquid scis quando praeceperit Deus pluviis, ut ostenderent lucem nubium eius?
Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?
16 Numquid nosti semitas nubium magnas, et perfectas scientias?
Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.
17 Nonne vestimenta tua calida sunt, cum perflata fuerit terra Austro?
Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?
18 Tu forsitan cum eo fabricatus es caelos, qui solidissimi quasi aere fusi sunt.
Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?
19 Ostende nobis quid dicamus illi: nos quippe involvimur tenebris.
DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.
20 Quis narrabit ei quae loquor? etiam si locutus fuerit homo, devorabitur.
Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?
21 At nunc non vident lucem: subito aer cogetur in nubes, et ventus transiens fugabit eas.
Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?
22 Ab Aquilone aurum venit, et ad Deum formidolosa laudatio.
Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!
23 Digne eum invenire non possumus: magnus fortitudine, et iudicio, et iustitia et enarrari non potest.
Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.
24 Ideo timebunt eum viri, et non audebunt contemplari omnes, qui sibi videntur esse sapientes.
Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!”
