Psalmorum 104
1 Ipsi David. Benedic, anima mea, Domino: Domine Deus meus, magnificatus es vehementer. Confessionem et decorem induisti,
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, Jahve, Bože moj, silno si velik! Odjeven veličanstvom i ljepotom,
2 amictus lumine sicut vestimento. Extendens cælum sicut pellem,
svjetlošću ogrnut kao plaštem! Nebo si razapeo kao šator,
3 qui tegis aquis superiora ejus: qui ponis nubem ascensum tuum; qui ambulas super pennas ventorum:
na vodama sagradio dvorove svoje. Od oblaka praviš kola svoja, na krilima vjetrova putuješ.
4 qui facis angelos tuos spiritus, et ministros tuos ignem urentem.
Vjetrove uzimaš za glasnike, a žarki oganj za slugu svojega.
5 Qui fundasti terram super stabilitatem suam: non inclinabitur in sæculum sæculi.
Zemlju si stavio na stupove njene: neće se poljuljati u vijeke vjekova,
6 Abyssus sicut vestimentum amictus ejus; super montes stabunt aquæ.
pokrio si je vodama bezdanim k'o haljinom, iznad bregova stajahu vode;
7 Ab increpatione tua fugient; a voce tonitrui tui formidabunt.
na tvoju se prijetnju povukoše, od tvoje grmljavine zadrhtaše.
8 Ascendunt montes, et descendunt campi, in locum quem fundasti eis.
Bregovi se digoše, doline spustiše na mjesto koje si im odredio.
9 Terminum posuisti quem non transgredientur, neque convertentur operire terram.
Odredio si granicu koju ne smiju prijeći, da opet ne pokriju zemlju.
10 Qui emittis fontes in convallibus; inter medium montium pertransibunt aquæ.
Izvore svraćaš u potoke što žubore među brdima.
11 Potabunt omnes bestiæ agri; expectabunt onagri in siti sua.
Oni poje sve živine poljske, divlji magarci žeđ gase u njima.
12 Super ea volucres cæli habitabunt; de medio petrarum dabunt voces.
Uz njih se gnijezde ptice nebeske i pjevaju među granama.
13 Rigans montes de superioribus suis; de fructu operum tuorum satiabitur terra:
Ti natapaš bregove iz dvorova svojih, zemlja se nasićuje plodom tvojih ruku.
14 producens fœnum jumentis, et herbam servituti hominum, ut educas panem de terra,
Ti daješ te niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku da izvede kruh iz zemlje
15 et vinum lætificet cor hominis: ut exhilaret faciem in oleo, et panis cor hominis confirmet.
i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce čovjeku.
16 Saturabuntur ligna campi, et cedri Libani quas plantavit:
Stabla se Jahvina napajaju hranom, cedri libanonski koje on zasadi.
17 illic passeres nidificabunt: herodii domus dux est eorum.
Ondje se ptice gnijezde, u čempresu dom je rodin.
18 Montes excelsi cervis; petra refugium herinaciis.
Visoki bregovi daju kozorogu a pećine jazavcu sklonište.
19 Fecit lunam in tempora; sol cognovit occasum suum.
Ti si stvorio mjesec da označuje vremena i sunce znade kada ima zaći.
20 Posuisti tenebras, et facta est nox; in ipsa pertransibunt omnes bestiæ silvæ:
Kad razastreš tmine i noć se spusti, tad se šuljaju u njoj životinje šumske.
21 catuli leonum rugientes ut rapiant, et quærant a Deo escam sibi.
Lavići riču za plijenom i od Boga hranu traže.
22 Ortus est sol, et congregati sunt, et in cubilibus suis collocabuntur.
Kad sunce ograne, nestaju i liježu na ležaje.
23 Exibit homo ad opus suum, et ad operationem suam usque ad vesperum.
Tad čovjek izlazi na dnevni posao i na rad do večeri.
24 Quam magnificata sunt opera tua, Domine! omnia in sapientia fecisti; impleta est terra possessione tua.
Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih.
25 Hoc mare magnum et spatiosum manibus; illic reptilia quorum non est numerus: animalia pusilla cum magnis.
Eno mora, velika i široka, u njemu vrve gmazovi bez broja, životinje male i velike.
26 Illic naves pertransibunt; draco iste quem formasti ad illudendum ei.
Onud prolaze nemani, Levijatan kojeg stvori da se igra u njemu.
27 Omnia a te expectant ut des illis escam in tempore.
I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme.
28 Dante te illis, colligent; aperiente te manum tuam, omnia implebuntur bonitate.
Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima.
29 Avertente autem te faciem, turbabuntur; auferes spiritum eorum, et deficient, et in pulverem suum revertentur.
Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju.
30 Emittes spiritum tuum, et creabuntur, et renovabis faciem terræ.
Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje.
31 Sit gloria Domini in sæculum; lætabitur Dominus in operibus suis.
Neka dovijeka traje slava Jahvina: nek' se raduje Jahve u djelima svojim!
32 Qui respicit terram, et facit eam tremere; qui tangit montes, et fumigant.
On pogleda zemlju i ona se potrese, dotakne bregove, oni se zadime.
33 Cantabo Domino in vita mea; psallam Deo meo quamdiu sum.
Pjevat ću Jahvi dokle god živim, svirat ću Bogu svome dokle god me bude.
34 Jucundum sit ei eloquium meum; ego vero delectabor in Domino.
Bilo mu milo pjevanje moje! Ja ću se radovati u Jahvi.
35 Deficiant peccatores a terra, et iniqui, ita ut non sint. Benedic, anima mea, Domino.
Nek' zločinci sa zemlje nestanu i bezbožnika nek' više ne bude! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja! Aleluja!
