< Genesi 2 >

1 Così furono compiti i cieli e la terra e tutto l’esercito loro.
Naʻe pehē ʻa hono ngaohi ʻo ʻosi ʻae langi mo e fonua, mo hona nāunau kotoa pē.
2 Il settimo giorno, Iddio compì l’opera che aveva fatta, e si riposò il settimo giorno da tutta l’opera che aveva fatta.
Pea ʻi hono fitu ʻoe ʻaho kuo fakaʻosi ʻe he ʻOtua ʻa ʻene ngāue ʻaia naʻa ne fai; pea naʻe tutuku ia ʻi hono fitu ʻoe ʻaho, mei heʻene ngāue kotoa pē ʻaia naʻa ne fai.
3 E Dio benedisse il settimo giorno e lo santificò, perché in esso si riposò da tutta l’opera che aveva creata e fatta.
Pea naʻe tāpuaki ʻe he ʻOtua ʻa hono fitu ʻoe ʻaho, mo ne fakatapui ia: koeʻuhi ko ia ia naʻa ne tutuku ai mei heʻene ngāue kotoa pē, ʻaia naʻe fakatupu mo ngaohi ʻe he ʻOtua.
4 Queste sono le origini dei cieli e della terra quando furono creati, nel giorno che l’Eterno Iddio fece la terra e i cieli.
Ko e tala fakahohoko eni ki he ngaohi ʻoe langi mo māmani, ʻi he ʻaho ʻaia naʻe fakatupu ai ʻe Sihova ko e ʻOtua, ʻa māmani pea mo e langi,
5 Non c’era ancora sulla terra alcun arbusto della campagna, e nessuna erba della campagna era ancora spuntata, perché l’Eterno Iddio non avea fatto piovere sulla terra, e non c’era alcun uomo per coltivare il suolo;
Mo e ʻakau kotoa pē ʻoe fonua ʻi he teʻeki ke tuʻu ia ʻi he kelekele, mo e ʻakau iiki kotoa pē ʻoe fonua, ʻi he teʻeki ai ke tupu: he naʻe teʻeki ke tuku ʻe he ʻOtua ha ʻuha ki he kelekele, pea naʻe ʻikai ha tangata ke ngoueʻi ʻae kelekele.
6 ma un vapore saliva dalla terra e adacquava tutta la superficie del suolo.
Ka naʻe ʻalu hake ʻae vaivao mei he fonua, ke fakaviviku ʻae funga kelekele kotoa pē.
7 E l’Eterno Iddio formò l’uomo dalla polvere della terra, gli soffiò nelle narici un alito vitale, e l’uomo divenne un’anima vivente.
Pea naʻe ngaohi ʻe Sihova ko e ʻOtua ʻae tangata mei he efu ʻoe kelekele, pea ne mānava ki hono avaʻi ihu ʻae mānava ʻoe moʻui; pea hoko ʻae tangata ko e laumālie moʻui.
8 E l’Eterno Iddio piantò un giardino in Eden, in oriente, e quivi pose l’uomo che aveva formato.
Pea naʻe tō ʻae ngoue ʻe Sihova ko e ʻOtua ki he potu hahake ʻi ʻIteni; pea ne tuku ki ai ʻae tangata ʻaia naʻa ne ngaohi.
9 E l’Eterno Iddio fece spuntare dal suolo ogni sorta d’alberi piacevoli a vedersi e il cui frutto era buono da mangiare, e l’albero della vita in mezzo al giardino, e l’albero della conoscenza del bene e del male.
Pea naʻe fakatupu ʻe Sihova ko e ʻOtua mei he kelekele ʻae ʻakau kotoa pē ʻoku matamatalelei, pea lelei ki he kai; mo e ʻakau ʻoe moʻui foki ʻi he loto ngoue, pea mo e ʻakau ʻoe ʻilo ʻoe lelei mo e kovi.
10 E un fiume usciva d’Eden per adacquare il giardino, e di la si spartiva in quattro bracci.
Pea naʻe ʻalu atu ʻae vaitafe ʻi ʻIteni ke fakaviviku ʻae ngoue; pea ne mavahevahe ia mei ai ʻi he mangaʻivai ʻe fā.
11 Il nome del primo è Pishon, ed è quello che circonda tutto il paese di Havila, dov’è l’oro;
Ko e hingoa ʻoe ʻuluaki ko Pisoni: ko ia ia ʻoku takatakai ʻae fonua kotoa ko Havila, ʻaia ʻoku ʻi ai ʻae koula;
12 e l’oro di quel paese è buono; quivi si trovan pure il bdellio e l’onice.
Pea ʻoku lelei ʻae koula ʻoe fonua ko ia pea ʻoku ʻi ai ʻae mataʻitofe, mo e maka ko e onike.
13 Il nome del secondo fiume è Ghihon, ed è quello che circonda tutto il paese di Cush.
Pea ko e hingoa ʻo hono ua ʻoe vaitafe ko Kihoni: ko ia ia ʻoku takatakai ʻae fonua kotoa ko Kusi.
14 Il nome del terzo fiume è Hiddekel, ed è quello che scorre a oriente dell’Assiria. E il quarto fiume è l’Eufrate.
Pea ko e hingoa ʻo hono tolu ʻoe vaitafe ko Hitikeli: ko ia ia ʻoku tafe atu ki he hahake ʻo ʻAsilia. Pea ko hono fā ʻoe vaitafe ko ʻIufaletesi.
15 L’Eterno Iddio prese dunque l’uomo e lo pose nel giardino d’Eden perché lo lavorasse e lo custodisse.
Pea naʻe ʻave ʻe Sihova ko e ʻOtua ʻae tangata ʻone tuku ia ki he ngoue ko ʻIteni, ke tauhi mo leʻo ki ai.
16 E l’Eterno Iddio diede all’uomo questo comandamento: “Mangia pure liberamente del frutto d’ogni albero del giardino;
Pea naʻe fekau ʻe Sihova ko e ʻOtua ki he tangata, ʻo pehē, “ʻE ngofua ʻa hoʻo kai mei he ʻakau kotoa pē ʻoe ngoue,
17 ma del frutto dell’albero della conoscenza del bene e del male non ne mangiare; perché, nel giorno che tu ne mangerai, per certo morrai”.
Ka ko e ʻakau ʻoe ʻilo ʻoe lelei mo e kovi, ʻe ʻikai te ke kai mei ai: he ko e ʻaho ko ia te ke kai ai, ko e moʻoni te ke mate.”
18 Poi l’Eterno Iddio disse: “Non è bene che l’uomo sia solo; io gli farò un aiuto che gli sia convenevole”.
Pea naʻe folofola ʻe Sihova ko e ʻOtua, “ʻOku ʻikai lelei ke tokotaha pe ʻae tangata: te u ngaohi kiate ia ha tokoni ʻoku taau mo ia.”
19 E l’Eterno Iddio avendo formato dalla terra tutti gli animali dei campi e tutti gli uccelli dei cieli, li menò all’uomo per vedere come li chiamerebbe, e perché ogni essere vivente portasse il nome che l’uomo gli darebbe.
Pea naʻe ngaohi ʻe Sihova ko e ʻOtua, mei he kelekele ʻae fanga manu kotoa pē ʻoe fonua, mo e manu kotoa pē ʻoe ʻatā; pea ne ʻomi ia kia ʻAtama, ke vakai pe ko e hā te ne ui ʻakinautolu: pea ʻilonga ʻae hingoa naʻe ai ʻe ʻAtama ki he meʻa moʻui kotoa pē, ko hono hingoa ia.
20 E l’uomo dette de’ nomi a tutto il bestiame, agli uccelli dei cieli e ad ogni animale dei campi; ma per l’uomo non si trovò aiuto che gli fosse convenevole.
Pea naʻe fakahingoa ʻe ʻAtama ʻae fanga manu lalahi kotoa pē, mo e fanga manupuna ʻoe ʻatā, mo e fanga manu kotoa pē ʻoe vao; ka naʻe ʻikai ke ʻilo kia ʻAtama ha tokoni naʻe taau mo ia.
21 Allora l’Eterno Iddio fece cadere un profondo sonno sull’uomo, che s’addormentò; e prese una delle costole di lui, e richiuse la carne al posto d’essa.
Pea naʻe tuku ʻe Sihova ko e ʻOtua, ʻae mohe maʻu kia ʻAtama, pea naʻa ne mohe: pea naʻa ne toʻo hono hui vakavaka ʻe taha, pea naʻe toe fakamaʻopoʻopo ʻa hono kakano.
22 E l’Eterno Iddio, con la costola che avea tolta all’uomo, formò una donna e la menò all’uomo.
Pea ko e hui vakavaka ʻaia naʻe toʻo ʻe Sihova ko e ʻOtua mei he tangata, naʻa ne ngaohi mei ai ʻae fefine, pea ʻomi ia ki he tangata.
23 E l’uomo disse: “Questa, finalmente, è ossa delle mie ossa e carne della mia carne. Ella sarà chiamata donna perché è stata tratta dall’uomo”.
Pea naʻe pehē ʻe ʻAtama, “Ko e hui eni ʻo hoku ngaahi hui, mo e kakano ʻo hoku kakano: ʻe ui ia ‘ko e Fefine,’ koeʻuhi naʻe toʻo ia mei he Tangata.”
24 Perciò l’uomo lascerà suo padre e sua madre e si unirà alla sua moglie, e saranno una stessa carne.
Ko ia ʻe tukuange ai ʻe he tangata ʻa ʻene tamai mo ʻene faʻē, kae pikitai ki hono uaifi: pea te na kakano taha pe.
25 E l’uomo e la sua moglie erano ambedue ignudi e non ne aveano vergogna.
Pea naʻa na fakatou telefua, ʻae tangata mo hono uaifi, pea naʻe ʻikai te na mā ai.

< Genesi 2 >