Job 8
1 Bildan iz Šuaha progovori tad i reče:
Respondens autem Baldad Suhites, dixit:
2 “Dokad ćeš jošte govoriti tako, dokle će ti riječ kao vihor biti?
Usquequo loqueris talia, et spiritus multiplex sermones oris tui?
3 TÓa zar može Bog pravo pogaziti, može li pravdu izvrnut' Svesilni?
Numquid Deus supplantat iudicium? aut Omnipotens subvertit quod iustum est?
4 Ako mu djeca tvoja sagriješiše, preda ih zato bezakonju njinu.
Etiam si filii tui peccaverunt ei, et dimisit eos in manu iniquitatis suae:
5 Al' ako Boga potražiš iskreno i od Svesilnog milost ti izmoliš;
Tu tamen si diluculo consurrexeris ad Deum, et Omnipotentem fueris deprecatus:
6 ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on nad tobom bdjeti i obnovit će kuću pravedniku.
Si mundus et rectus incesseris, statim evigilabit ad te, et pacatum reddet habitaculum iustitiae tuae:
7 Bit će malena tvoja sreća prošla prema budućoj što te očekuje.
In tantum, ut si priora tua fuerint parva, et novissima tua multiplicentur nimis.
8 No pitaj samo prošle naraštaje, na mudrost pređa njihovih pripazi.
Interroga enim generationem pristinam, et diligenter investiga patrum memoriam:
9 Od jučer mi smo i ništa ne znamo, poput sjene su na zemlji nam dani.
(Hesterni quippe sumus, et ignoramus quoniam sicut umbra dies nostri sunt super terram.)
10 Oni će te poučit' i reći ti, iz srca će svog izvući besjede:
Et ipsi docebunt te: loquentur tibi, et de corde suo proferent eloquia.
11 'Izvan močvare zar će rogoz nići? Zar će bez vode trstika narasti?
Numquid vivere potest scirpus absque humore? aut crescere carectum sine aqua?
12 Zeleni se sva, al' i nekošena usahne prije svake druge trave.
Cum adhuc sit in flore, nec carpatur manu, ante omnes herbas arescit:
13 To je kob svakog tko Boga zaboravi; tako propada nada bezbožnika:
Sic viae omnium, qui obliviscuntur Deum, et spes hypocritae peribit:
14 Nit je tanana njegovo uzdanje, a ufanje mu kuća paukova.
Non ei placebit vecordia sua, et sicut tela aranearum fiducia eius.
15 Nasloni li se, ona mu se ljulja, prihvati li se, ona mu se ruši.
Innitetur super domum suam, et non stabit: fulciet eam, et non consurget:
16 Zeleni se i sav na suncu buja, vrt su mu cio mladice prerasle.
Humectus videtur antequam veniat Sol, et in ortu suo germen eius egredietur.
17 Svojim korijenjem krš je isprepleo te život crpe iz živa kamena.
Super acervum petrarum radices eius densabuntur, et inter lapides commorabitur.
18 A kad ga s mjesta njegova istrgnu, ono ga niječe: 'Nikada te ne vidjeh!'
Si absorbuerit eum de loco suo, negabit eum, et dicet: Non novi te.
19 I evo gdje na putu sada trune dok drugo bilje već niče iz zemlje.
Haec est enim laetitia viae eius, ut rursum de terra alii germinentur.
20 Ne, Bog neće odbacit' neporočne, niti će rukom poduprijet' opake.
Deus non proiiciet simplicem, nec porriget manum malignis:
21 Smijeh će ti opet ispuniti usta, s usana će odjeknuti klicanje.
Donec impleatur risu os tuum, et labia tua iubilo.
22 Dušmane će ti odjenut' sramota i šatora će nestat' zlikovačkog.'”
Qui oderunt te, induentur confusione: et tabernaculum impiorum non subsistet.
