Job 7
1 Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?
Militia est vita hominis super terram: et sicut dies mercenarii, dies eius.
2 Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,
Sicut servus desiderat umbram, et sicut mercenarius praestolatur finem operis sui:
3 mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.
Sic et ego habui menses vacuos, et noctes laboriosas enumeravi mihi.
4 Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Si dormiero, dicam: Quando consurgam? et rursum expectabo vesperam, et replebor doloribus usque ad tenebras.
5 PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.
Induta est caro mea putredine et sordibus pulveris, cutis mea aruit, et contracta est.
6 Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.
Dies mei velocius transierunt quam a texente tela succiditur, et consumpti sunt absque ulla spe.
7 Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!
Memento quia ventus est vita mea, et non revertetur oculus meus ut videat bona.
8 Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.
Nec aspiciet me visus hominis: oculi tui in me, et non subsistam.
Sicut consumitur nubes, et pertransit: sic qui descenderit ad inferos, non ascendet. (Sheol h7585)
10 Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.
Nec revertetur ultra in domum suam, neque cognoscet eum amplius locus eius.
11 Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.
Quapropter et ego non parcam ori meo, loquar in tribulatione spiritus mei: confabulabor cum amaritudine animae meae.
12 Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?
Numquid mare ego sum, aut cetus, quia circumdedisti me carcere?
13 Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',
Si dixero: Consolabitur me lectulus meus, et relevabor loquens mecum in strato meo:
14 snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.
Terrebis me per somnia, et per visiones horrore concuties.
15 Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.
Quam ob rem elegit suspendium anima mea, et mortem ossa mea.
16 Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!
Desperavi, nequaquam ultra iam vivam: parce mihi, nihil enim sunt dies mei.
17 Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao
Quid est homo, quia magnificas eum? aut quid apponis erga eum cor tuum?
18 i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?
Visitas eum diluculo, et subito probas illum:
19 Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?
Usquequo non parcis mihi, nec dimittis me ut glutiam salivam meam?
20 Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?
Peccavi, quid faciam tibi o custos hominum? quare posuisti me contrarium tibi, et factus sum mihimetipsi gravis?
21 Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće.”
Cur non tollis peccatum meum, et quare non aufers iniquitatem meam? ecce, nunc in pulvere dormiam: et si mane me quaesieris, non subsistam.
