Hiob 9
1 Na Hiob kasaa bio sɛ:
Job progovori i reče:
2 “Aane, menim sɛ yei yɛ nokorɛ. Na ɛbɛyɛ dɛn na ɔdasani bɛtene wɔ Onyankopɔn anim?
“Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
3 Sɛ obi pɛ sɛ ɔne Onyankopɔn yiyi a, ɔrentumi nyi nsɛm apem mu baako mpo ano.
Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
4 Ne nyansa mu dɔ, na ne tumi so. Hwan na ɔne no adi asie na ne ho baabiara anti?
Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
5 Ɔtutu mmepɔ a wɔnnim ho hwee ɔbubu wɔn fa so wɔ nʼabufuo mu.
On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće.
6 Ɔwoso asase firi ne siberɛ, na ɔma ne nnyinasoɔ woso biribiri.
Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove.
7 Ɔkasa kyerɛ owia na ɛnhyerɛn, na ɔsɔ nsoromma hyerɛn ano.
Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati.
8 Ɔno nko ara na ɔtrɛ ɔsoro mu, na ɔnante ɛpo asorɔkye so.
Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao.
9 Ɔno ne Nwenwenente, Akokɔbaatan ne ne mma Yɛfoɔ; Nsorommabafan ne ewiem anafoɔ fam nsorommakuo no.
Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.
10 Ɔyɛ anwanwadeɛ a wɔntumi nte aseɛ, nsɛnkyerɛnneɛ a wɔntumi nkan.
Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu.
11 Sɛ ɔnam me ho a, menhunu no; sɛ ɔsene a, menhunu no.
Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam.
12 Sɛ ɔhwim kɔ a, hwan na ɔsi no kwan? Hwan na ɔbɛtumi abisa no sɛ, ‘Ɛdeɛn na woreyɛ yi?’
Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?'
13 Onyankopɔn nkora nʼabufuo so; Rahab aboafoɔ mpo ho popo wɔ nʼanim.
Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba.
14 “Na me ne hwan a me ne no bɛyiyi? Mɛyɛ dɛn anya nsɛm a me ne no de bɛgye akyinnyeɛ?
Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem?
15 Sɛ menim mpo a, merentumi nyi nʼano; ɛno ara ne sɛ mɛsrɛ ahummɔborɔ afiri me ɔtemmufoɔ nkyɛn.
I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio.
16 Mpo, sɛ mefrɛ no na ɔba a, mennye nni sɛ ɔbɛtie mʼasɛm.
A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša.
17 Ɔde asorɔkye bɛdwerɛ me ama mʼapirakuro adɔɔso kwa.
Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.
18 Ɔremma menya mʼahome, bio. Ɔde awerɛhoɔ bɛhyɛ me ma tɔ.
Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja!
19 Sɛ ɛba no ahoɔden a, ɔyɛ ɔhoɔdenfoɔ! Na sɛ ɛba atɛntenenee nso a, hwan na ɔbɛsamane no?
Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud?
20 Sɛ medi bem mpo a, mʼano bɛbu me kumfɔ; sɛ me ho nni asɛm a, ɛbɛbu me fɔ.
Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila.
21 “Ɛwom sɛ medi bem deɛ, nanso memmu me ho; abrabɔ afono me.
A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao!
22 Ne nyinaa yɛ pɛ; ɛno enti na meka sɛ, ‘Ɔsɛe deɛ ne ho nni asɛm ne omumuyɛfoɔ.’
Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava.
23 Ɛberɛ a amanehunu de owuo aba no, ɔsere deɛ ne ho nni asɛm no akomatuo.
I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih.
24 Ɛberɛ a asase akɔ amumuyɛfoɔ nsam no, ɔfira ɛso atemmufoɔ ani. Sɛ ɛnyɛ ɔno a, na ɛyɛ hwan?
U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda?
25 “Me nna ho yɛ herɛ sene ommirikatufoɔ; ɛsene kɔ a anigyeɛ kakra mpo nni mu.
Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.'
26 Ɛtwam kɔ sɛ akodoɔ a wɔde paparɔs ayɛ te sɛ akɔdeɛ a wɔreto akyere wɔn ahaboa.
K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti.
27 Sɛ meka sɛ, ‘Me werɛ mfiri mʼanwiinwii, mɛsesa me nsɛm ka, na masere a,’
Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti,
28 me yea ahodoɔ no bɔ me hu ara. Na menim sɛ, woremmu me bem.
od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim.
29 Woabu me fɔ dada enti, adɛn na ɛsɛ sɛ meha me ho kwa?
Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe.
30 Mpo sɛ ɛba sɛ mede samina dware na mede samina hohoro me nsa ho a,
Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio,
31 wobɛto me atwene atɛkyɛ amena mu, ama mʼatadeɛ mpo akyiri me.
u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine!
32 “Ɔnyɛ onipa te sɛ me na mayi nʼano, na yɛakɔgyina asɛnniiɛ abobɔ yɛn nkuro.
Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.
33 Sɛ anka obi wɔ hɔ a ɔbɛsiesie yɛn ntam na waka yɛn baanu abɔ mu a,
Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu,
34 obi a ɔbɛyi Onyankopɔn abaa afiri me so, sɛdeɛ nʼahunahuna mmɔ me hu bio a,
da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši!
35 anka mɛkasa a merensuro no, nanso saa tebea a mewɔ mu yi deɛ, mentumi.
Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!
