< Siope 29 >
1 Ka naʻe fai ai pe ʻe Siope ʻene lea mamafa, ʻo ne pehē,
Y VOLVIÓ Job á tomar su propósito, y dijo:
2 “Taumaiā kuo u tatau eni mo e ngaahi māhina kuo hili ange, ʻo hangē ko e ngaahi ʻaho naʻe maluʻi ai au ʻe he ʻOtua;
¡Quién me tornase como en los meses pasados, como en los días que Dios me guardaba,
3 ʻI he kei ulo ʻa ʻene maama ki hoku ʻulu, pea u ʻalu mo ʻene maama ʻi he fakapoʻuli;
Cuando hacía resplandecer su candela sobre mi cabeza, á la luz de la cual yo caminaba en la oscuridad;
4 ʻO hangē ko ʻeku nofo ʻi he ngaahi ʻaho ʻo ʻeku monūʻia, ʻi he fakataha ʻae kakai ʻoe ʻOtua ʻi hoku fale;
Como fué en los días de mi mocedad, cuando el secreto de Dios estaba en mi tienda;
5 ʻI he kei ʻiate au ʻae Māfimafi, pea ʻiate au mo ʻeku fānau;
Cuando aun el Omnipotente estaba conmigo, y mis hijos alrededor de mí;
6 ʻI he tafe ʻae pota ʻi hoku hala, pea lilingi mai ʻe he maka ʻae lolo lahi ʻaupito;
Cuando lavaba yo mis caminos con manteca, y la piedra me derramaba ríos de aceite!
7 ʻI heʻeku ʻalu atu ʻi he loto kolo ki he matapā, pea teuʻi hoku nofoʻanga ʻi he hala lahi!
Cuando salía á la puerta á juicio, y en la plaza hacía preparar mi asiento,
8 Naʻe sio kiate au ʻae kau talavou, ʻonau toitoi: pea tutuʻu ki ʻolunga ʻae kau mātuʻa.
Los mozos me veían, y se escondían; y los viejos se levantaban, y estaban en pie;
9 Naʻe taʻofi ʻe he ngaahi ʻeiki ʻenau alea, ʻo ʻai honau nima ki honau ngutu.
Los príncipes detenían sus palabras, ponían la mano sobre su boca;
10 Naʻe longo pe ʻae houʻeiki, pea piki honau ʻelelo ki honau ʻoʻaoʻingutu.
La voz de los principales se ocultaba, y su lengua se pegaba á su paladar:
11 ʻI he ongoʻi au ʻe he telinga, ne ne tāpuakiʻi au; pea ʻi he mamata ʻae mata kiate au, naʻa ne fakamoʻoniʻi au:
Cuando los oídos que me oían, me llamaban bienaventurado, y los ojos que me veían, me daban testimonio:
12 He naʻaku fakahaofia ʻae masiva naʻe tangi, ʻae tamai mate, mo ia naʻe ʻikai hano tokoni.
Porque libraba al pobre que gritaba, y al huérfano que carecía de ayudador.
13 Ko e tāpuaki ʻo ia naʻe meimei mate ne hoko kiate au: pea naʻaku fakafiefiaʻi ke hiva ʻae loto ʻoe fefine kuo mate hono husepāniti.
La bendición del que se iba á perder venía sobre mí; y al corazón de la viuda daba alegría.
14 Ne u ai ʻae māʻoniʻoni, pea ne ʻufiʻufi ʻaki au: naʻe tatau ʻeku fakamaau mo e pulupulu mo e pale.
Vestíame de justicia, y ella me vestía como un manto; y mi toca era juicio.
15 Ko e mata au ki he kui, mo e vaʻe ki he ketu.
Yo era ojos al ciego, y pies al cojo.
16 Ko e tamai au ki he masiva: pea ko e meʻa naʻe ʻikai te u ʻiloʻi ne u kumi lahi ki ai.
A los menesterosos era padre; y de la causa que no entendía, me informaba con diligencia:
17 Naʻaku fesiʻi ʻae kouʻahe ʻoe fai kovi, ʻo toʻo ʻae meʻa faʻao mei hono nifo.
Y quebraba los colmillos del inicuo, y de sus dientes hacía soltar la presa.
18 Pea u toki pehē, ‘Te u mate ʻi hoku pununga, pea te u fakalahi hoku ngaahi ʻaho ke hangē ko e ʻoneʻone.
Y decía yo: En mi nido moriré, y como arena multiplicaré días.
19 Naʻe mafola hoku aka ʻi he ngaahi veʻe vai, pea toka ʻae hahau ki hoku vaʻa ʻi he pō kotoa.
Mi raíz estaba abierta junto á las aguas, y en mis ramas permanecía el rocío.
20 Ko hoku ongoongolelei naʻe maʻuiʻui pe, pea naʻe fakafoʻou ʻeku kaufana ʻi hoku nima.’
Mi honra se renovaba en mí, y mi arco se corroboraba en mi mano.
21 “Naʻe fakafanongo ʻae kakai kiate au, ʻo tatali, pea fakalongo pē ʻi heʻeku akonaki.
Oíanme, y esperaban; y callaban á mi consejo.
22 Hili ʻeku lea naʻe ʻikai te nau tali; pea naʻe tō ʻeku lea kiate kinautolu.
Tras mi palabra no replicaban, y mi razón destilaba sobre ellos.
23 Pea naʻa nau tatali kiate au ʻo hangē ki he ʻuha: pea nau fakamanga lahi honau ngutu ʻo hangē ki he ʻuha mui.
Y esperábanme como á la lluvia, y abrían su boca [como] á la lluvia tardía.
24 Ne u kata kiate kinautolu, pea ʻikai te nau faʻa tui; pea ko e maama ʻo hoku mata naʻe ʻikai ke nau lī ki lalo.
Si me reía con ellos, no lo creían: y no abatían la luz de mi rostro.
25 Naʻaku fili honau hala, ʻo nofo ko e ʻeiki, ne u nofo ʻo hangē ha tuʻi ʻi he kautau, pea hangē ha taha ʻoku ne fakafiemālieʻi ʻae kakai mamahi.
Calificaba yo el camino de ellos, y sentábame en cabecera; y moraba como rey en el ejército, como el que consuela llorosos.