< Siope 19 >
1 Pea naʻe toki tali ʻe Siope, ʻo ne pehē,
Y respondió Job, y dijo:
2 ʻE fēfē hono fuoloa mo hoʻomou fakafiuʻi hoku laumālie, mo lailaiki ʻaki au ʻae ngaahi lea.
¿Hasta cuándo angustiaréis mi alma: y me moleréis con palabras?
3 Ko hono liunga hongofulu eni mo hoʻomou manukiʻi au: pea ʻoku ʻikai te mou mā ʻi hoʻomou fai ʻo hangē ko e kau muli kiate au.
Ya me habéis avergonzado diez veces: no tenéis vergüenza de afrentarme.
4 Pea kapau moʻoni kuo u hē, ʻoku ʻiate au pe ʻeku hē.
Sea así, que de cierto yo haya errado: conmigo se quedará mi yerro.
5 Pea kapau moʻoni te mou fai fielahi kiate au, pea talatalaakiʻi au ʻaki hoku manukiaʻanga:
Mas si vosotros os engrandeciereis contra mí, y redarguyereis contra mí mi oprobrio:
6 Mou ʻilo eni, kuo fulihi au ʻe he ʻOtua, pea ne kāpui au ʻaki hono kupenga.
Sabéd ahora, que Dios, me trastornó, y trajo al derredor su red sobre mí.
7 “Vakai, ʻoku ou tangi koeʻuhi ko e fakamālohi, ka ʻoku ʻikai ongoʻi au: ʻoku ou tangi kalanga ka ʻoku ʻikai ha fakamaau.
He aquí, yo clamaré agravio, y no seré oído: daré voces, y no habrá juicio.
8 Kuo ne feleʻi hoku hala ke ʻoua naʻaku ʻalu, pea kuo ne ʻai ʻae fakapoʻuli ʻi hoku ngaahi hala.
Cercó de vallado mi camino, y no pasaré; y sobre mis veredas puso tinieblas.
9 Kuo ne fakamasivaʻi au ʻi hoku nāunau, pea kuo ne toʻo ʻae tatā mei hoku ʻulu.
Quitóme mi honra, y quitó la corona de mi cabeza.
10 Kuo ne fakaʻauhaʻi au mei he potu kotoa pē, pea kuo u mole: pea kuo ne taʻaki ʻeku ʻamanaki ʻo hangē ha ʻakau.
Arrancóme al derredor, y me fui; e hizo ir, como de un árbol, mi esperanza.
11 Kuo ne tutu foki ʻa hono houhau kiate au, pea ʻoku ne lauʻi au ko e taha ʻo hono ngaahi fili.
E hizo inflamar contra mí su furor; y contóme a sí entre sus enemigos.
12 ʻOku fakataha ʻene ngaahi kautau, ʻonau keli takatakai ʻiate au, pea nofo fakatakamilo ʻi hoku fale.
Vinieron sus ejércitos a una, y trillaron sobre mí su camino; y asentaron campo en derredor de mi tienda.
13 “Kuo ne fakamamaʻo atu hoku kāinga ʻiate au, pea ko ʻeku ngaahi kaumeʻa ʻoku mahuʻi ʻaupito meiate au.
Mis hermanos hizo alejar de mí, y mis conocidos ciertamente se extrañaron de mí.
14 Kuo mahuʻi hoku ngaahi kāinga ʻiate au, pea kuo fakangalongaloʻi au ʻe hoku ngaahi kāinga feʻofoʻofani.
Mis parientes se detuvieron; y mis conocidos se olvidaron de mí.
15 Ko kinautolu ʻoku nofo ʻi hoku fale, mo ʻeku kau kaunanga, ʻoku nau lau au ko e muli, ko e taha kehe au ʻi honau ʻao.
Los moradores de mi casa, y mis criadas, me tuvieron por extraño: extraño fui yo en sus ojos.
16 Naʻaku ui ki heʻeku tamaioʻeiki, ka naʻe ʻikai te ne tali; ne u fakakolekole ʻaki hoku ngutu ki ai.
Llamé a mi siervo, y no respondió; de mi propia boca le rogaba.
17 Kuo fakalielia ʻa ʻeku mānava ki hoku uaifi, neongo ʻa ʻeku fakakolekole koeʻuhi ko e fānau ʻa hoku sino ʻoʻoku.
Mi aliento fue hecho extraño a mi mujer, y por los hijos de mi vientre le rogaba.
18 ʻIo, naʻe manukiʻi au ʻe he fānau iiki, ʻoku ou tuʻu hake pea nau lauʻikoviʻi au.
Aun los muchachos me menospreciaron: en levantándome, luego hablaban contra mí.
19 Kuo fehiʻa kiate au ʻa hoku ngaahi kāinga feʻofoʻofani kotoa pē, pea ko kinautolu ne u ʻofa ki ai kuo liliu ʻo angatuʻu kiate au.
Todos los varones de mi secreto me aborrecieron; y los que yo amaba, se tornaron contra mí.
20 ʻOku piki hoku ngaahi hui ki hoku kili ʻo hangē ko hoku kakano, pea kuo u hao mo e kili ʻo hoku kau nifo.
Mi hueso se pegó a mi piel y a mi carne, y he escapado con el cuero de mis dientes.
21 “ʻOfa mai kiate au, ʻofa mai kiate au, ʻakimoutolu ko hoku kāinga; he kuo ala kiate au ʻae nima ʻoe ʻOtua.
¡Oh vosotros mis amigos tenéd compasión de mí, tenéd compasión de mí! porque la mano de Dios me ha tocado.
22 Ko e hā ʻoku mou fakatanga ai au ʻo hangē ko e ʻOtua, pea mou taʻefiu ʻi hoku kakano?
¿Por qué me perseguís como Dios, y no os hartáis de mis carnes?
23 “Taumaiā kuo tohi ʻa ʻeku ngaahi lea! Taumaiā kuo tohi ia ʻi ha tohi!
¿Quién diese ahora que mis palabras fuesen escritas? ¿Quién diese que se escribiesen en un libro?
24 Koeʻuhi ke tohi tongi ia ʻaki ʻae peni ukamea mo e pulu, ʻi he maka ke taʻengata!
¿Qué con cincel de hierro y con plomo fuesen en piedra esculpidas para siempre?
25 He ʻoku ou ʻilo ʻoku moʻui ʻa hoku Huhuʻi, pea ʻe tuʻu ia ʻi māmani ʻi he ʻaho fakamui.
Yo sé que mi Redentor vive, y que al fin se levantará sobre el polvo.
26 Pea ka ʻosi hoku kili pea maumau hoku sino, ka te u mamata ʻi hoku kakano ki he ʻOtua:
Y después, desde este mi roto cuero, y desde mi propia carne tengo de ver a Dios:
27 ʻAia te u mamata ki ai maʻaku, pea ʻe vakai ki ai ʻa hoku mata, pea ʻikai ha taha kehe; “Neongo ʻae ʻauha ʻa hoku ngaahi kupuʻi sino ʻiate au.
Al cual yo tengo de ver por mí, y mis ojos le han de ver, y no otro, [aunque] mis riñones se consuman dentro de mí.
28 Ka ʻe lelei hoʻomou pehē, ‘Ko e hā ʻoku tau fakatanga ai ia?’ He ʻoku ʻiate au ʻae tefito ʻoe meʻa lelei.
¿Por qué no decís: Por qué le perseguimos? pues que la raíz del negocio se halla en mí.
29 Ke manavahē ʻakimoutolu ki he heletā: he ʻoku ʻomi ʻe he ʻita ʻae ngaahi tautea ʻoe heletā, koeʻuhi ke mou ʻilo ʻoku ai ʻae fakamaau.”
Teméd a vosotros delante de la espada; porque la ira de la espada de las maldades viene: porque sepáis que hay juicio.