< Siope 14 >

1 “Ko e tangata kuo fanauʻi ʻe he fefine, ʻoku siʻi pe hono ngaahi ʻaho, pea fonu ʻi he mamahi.
El hombre nacido de mujer es corto de días y lleno de perturbaciones.
2 ‌ʻOku tupu hake ia ʻo hangē ko e fisiʻi ʻakau, pea tuʻusi hifo: ʻoku puna foki ia ʻo hangē ko e ʻatā, ʻo ʻikai nofomaʻu.
Brota como una flor, pero es cortado. Pasa como una sombra y desaparece.
3 Pea ʻoku ke fofonga ʻa ki ha taha pehē, mo ke ʻomi au ke fakamaau mo koe?
¿Y sobre éste abres tus ojos y lo llevas a juicio contigo?
4 Ko hai te ne faʻa ʻomi ʻae maʻa mei he taʻemaʻa? ʻIkai ha taha.
¿Quién limpiará lo impuro? ¡Nadie!
5 He kuo tukupau hono ngaahi ʻaho, ko e lau ʻo hono ngaahi māhina ʻoku ʻiate koe, kuo ke tuʻutuʻu ni hono fakangatangata ʻe ʻikai te ne toloiʻi;
Ciertamente sus días están determinados, y el número de sus meses depende de Ti. Tú le fijaste sus límites, de los cuales no pasará.
6 “Afe atu meiate ia, ka ne mālōlō, kaeʻoua ke ne fakakakato hono ʻaho ʻo hangē ha ngāue unga.
Aparta de él tu mirada y que descanse hasta que complete su día como un jornalero.
7 He ʻoku ʻamanaki ki he ʻakau, ʻo kapau ʻe tā hifo ia, ki heʻene toe tupu hake, pea ʻe ʻikai ʻosi hono huli ʻo ia.
Porque para el árbol hay esperanza: Si es cortado, retoñará, y sus ramas no cesarán.
8 Neongo ʻae fakaʻaʻau ke motuʻa hono aka ʻi he kelekele, pea mate hono sino ʻi he efu;
Aunque debajo de la tierra esté muerto su tronco, y en la tierra envejezca su raíz,
9 Ka ʻi he nanamu ʻoe vai ʻe toe tupu ia, ʻo tupu ai ʻae ngaahi vaʻa ʻo hangē ha ʻakau.
al recibir el agua reverdecerá, y echará ramas como una planta.
10 Ka ʻoku mate pē ʻae tangata, ʻo fakaʻaʻau ke ʻosi: ʻio, ʻoku fononga ʻae tangata, pea kofaʻā ia?
Pero el hombre muere, y queda tendido. Expira el hombre, ¿y dónde está?
11 ‌ʻO hangē ʻoku mole ʻae ngaahi vai mei he tahi, pea matuʻu ʻo mōmoa ʻae ngaahi vaitafe:
Como las aguas se van al mar, y un río se agota y se seca,
12 ‌ʻOku pehē ʻoku tokoto hifo ʻae tangata, pea ʻikai toetuʻu: ʻe ʻikai te nau ʻa pē tuʻu mei heʻenau mohe, kaeʻoua ke mole ʻae ngaahi langi.
así el hombre queda tendido y no se levantará. Hasta que no haya cielo, no será despertado, ni lo levantarán de su sueño.
13 “Taumaiā te ke fufū au ʻi he faʻitoka, ʻo ke fakafufū au, kaeʻoua ke mole atu ho houhau, mo ke kotofa hoku ʻaho, ʻo manatuʻi au. (Sheol h7585)
¡Ojalá me escondas en el Seol mientras se aplaca tu ira, y me fijes un plazo y te acuerdes de mí! (Sheol h7585)
14 Kapau ʻe mate ʻae tangata, ʻe toe moʻui ia? Ko e ngaahi ʻaho kotoa pē kuo kotofa kiate au te u tatali ai, kaeʻoua ke hoko hoku liliu.
Si el hombre muere, ¿volverá a vivir? Todos los días de mi lucha y servicio esperaré hasta que llegue mi liberación.
15 Te ke ui, pea te u talia koe: he te ke holi ki he ngāue ʻa ho nima.
Entonces llamarás y yo te responderé. Tendrás afecto a la hechura de tus manos.
16 Ka ko eni, kuo ke lau ʻeku ngaahi laka: ʻikai ʻoku ke vakai ki heʻeku angahala?
Porque ahora me cuentas los pasos y no das tregua a mi pecado.
17 Kuo fakamaʻu ʻeku kovi ʻi ha tangai, pea ʻoku ke tuitui ai ʻeku hia.
Tienes mi transgresión sellada en un saco. Tú cubres mi iniquidad.
18 “ʻO hangē ʻoku fakaʻaʻau ʻo ngata ʻae moʻunga kuo tō, pea ʻoku hiki ʻae fuʻu maka mei hono potu.
Pero la montaña cae y se desmorona. Las rocas cambian de lugar.
19 ‌ʻO hangē ʻoku holo ʻe he vai ʻae ngaahi maka: pea tāfea ʻo mole ʻae ngaahi meʻa ʻoku tupu ʻi he kelekele ʻoe fonua; ʻoku pehē hoʻo fakaʻauha ʻae ʻamanaki ʻae tangata.
Las piedras se desgastan con el agua impetuosa que se lleva el polvo de la tierra. Así destruyes la esperanza del hombre.
20 ‌ʻOku ke mālohi maʻuaipē kiate ia, pea ʻoku mole ia: ʻoku ke liliu hono mata mo ke fekau ia ke ʻalu.
Prevaleces para siempre contra él, y él se va. Desfiguras su rostro y lo despides.
21 ‌ʻOku hoko ʻo ongoongo hono ngaahi foha, ka ʻoku ʻikai te ne ʻilo; pea ʻoku fakavaivai hifo ʻakinautolu, ka ʻoku ʻikai te ne mamata ai.
Sus hijos obtendrán honores, pero él no lo sabrá. Si son humillados, no lo percibirá.
22 Ka ko hono kakano ʻoku ʻiate ia ʻe langa, pea ʻe mamahi mo hono laumālie ʻi loto ʻiate ia.”
Pero su carne sobre él siente el tormento, y su alma gime por él.

< Siope 14 >