< 2 Samuela 17 >
1 Naʻe pehē foki ʻe ʻAhitofeli kia ʻApisalomi, “Tuku ke u fili mai ha kau tangata ʻe tokotaha mano mo e toko ua afe, pea te u tuʻu hake mo tuli atu kia Tevita ʻi he poōni:
Ahitofel le dijo a Absalón: “Permíteme elegir doce mil hombres y salir a perseguir a David esta noche.
2 Pea te u hoko atu kiate ia lolotonga ʻa ʻene ongosia mo nima vaivai, pea u fakamanavahēʻi ia: pea ʻe hola ʻae kakai kotoa pē ʻoku ʻiate ia; pea teu taaʻi ʻae tuʻi tokotaha pe:
Lo atacaré cuando esté cansado y débil. Lo atraparé por sorpresa y todos sus hombres hayan huido. Sólo mataré al rey
3 Pea te u toe ʻomi kiate koe ʻae kakai kotoa pē: ko e tangata ʻaia ʻoku ke kumi ʻoku hangē ia ko e liliu mai ʻoe kakai kotoa pē: pea ʻe fiemālie ai ʻae kakai kotoa pē.”
y traeré a todos los demás de vuelta. Cuando todos regresen, todo el país estará en paz, salvo el único hombre que persigues”.
4 Pea naʻe lelei ʻae lea ni kia ʻApisalomi, pea mo e mātuʻa kotoa pē ʻo ʻIsileli.
Este plan les pareció bien a Absalón y a todos los ancianos de Israel.
5 Pea naʻe toki pehē ʻe ʻApisalomi, “Ui eni foki kia Husai ko e tangata ʻAliki, pea ke tau fanongo ki heʻene lau ʻaʻana.”
Pero entonces Absalón dijo: “Llama también a Husai, el arquita, y oigamos también su consejo”.
6 Pea ʻi heʻene hoko mai ʻa Husai kia ʻApisalomi, naʻe lea ʻa ʻApisalomi kiate ia, ʻo pehē, “Kuo pehē ni ʻae lea kuo fai ʻe ʻAhitofeli: te tau fai pe ʻikai ki heʻene lea? Kapau ʻe ʻikai, ke ke lea mai pe koe.”
Cuando Husai entró, Absalón le preguntó: “Ahitofel ha recomendado este plan. ¿Debemos seguir adelante con él? Si no, ¿qué sugieres?”
7 Pea naʻe pehē ʻe Husai kia ʻApisalomi, “Ko e fakakaukau kuo lea ʻaki ʻe ʻAhitofeli ʻoku ʻikai lelei ʻi he ngaahi ʻaho ko eni.”
“Por primera vez el consejo de Ahitofel no es bueno”, respondió Husai.
8 He naʻe pehē ʻe Husai, “ʻOku ke ʻilo ʻa hoʻo tamai pea mo ʻene kau tangata, ko e kau tangata toʻa ʻakinautolu, pea kuo nau mamahi ʻi honau loto, ʻo hangē ko ha pea kuo kaihaʻasi mei ai hono ʻuhiki ʻi he vao: pea ko hoʻo tamai ko e tangata maheni ai mo e tau, pea ʻe ʻikai te ne nofo fakataha mo e kakai.
“Tú sabes cómo son tu padre y sus hombres. Son grandes luchadores, y ahora están tan furiosos como una osa a la que le han robado sus cachorros. En todo caso, tu padre tiene experiencia en tácticas militares, y no pasará la noche con sus hombres.
9 Vakai, kuo fufū eni ia ʻi ha luo, pe ʻi ha potu kehe: pea ʻe hoko ʻo pehē, ʻoka tō hifo honau niʻihi ʻi he kamataʻanga, ʻe pehē ʻe ia kotoa pē ʻoku fanongo ki ai, Kuo fai ʻae teʻia ʻi he lotolotonga ʻoe kakai ʻoku muimui kia ʻApisalomi.
Ahora mismo está escondido en una cueva o en un lugar así. Si ataca primero y mueren algunos de tus hombres, la gente que se entere dirá: ‘Los hombres de Absalón están siendo masacrados’.
10 Pea ko ia foki ʻoku toʻa pea tatau hono loto mo e loto ʻo ha laione, ʻe vaivai ʻaupito: he ʻoku ʻilo ʻe ʻIsileli kātoa ko hoʻo tamai ko e tangata toʻa ia, pea ʻoku lototoʻa ʻakinautolu ʻoku kau mo ia.
Entonces hasta el soldado más valiente que tenga el corazón de un león se morirá de miedo, porque todos en Israel saben que tu padre es un hombre poderoso que tiene hombres valientes con él.
11 Ko ia ko ʻeku fakakaukau ʻaʻaku ke tānaki kotoa pē ʻa ʻIsileli kiate koe, mei Tani ʻo aʻu atu ki Peasipa, ke hangē ko e ʻoneʻone ʻoe matātahi ʻa honau tokolahi; pea ko koe, ke ʻalu koe ki he tau.
“Mi recomendación es que convoques a todo el ejército israelita desde Dan hasta Beerseba, un ejército tan numeroso como la arena de la orilla del mar. Una vez que se hayan reunido, ¡tú mismo los guiarás a la batalla!
12 Pea pehē, te tau hoko atu kiate ia ʻi ha potu pe ʻe ʻilo ai ia, pea te tau tō hifo ki ai ʻo hangē ko e tō hifo ʻae hahau ki he funga kelekele: pea ʻiate ia pea mo e kau tangata kotoa pē ʻoku kau mo ia ʻe ʻikai ʻaupito tuku ke toe hanau tokotaha.
Entonces atacaremos a David dondequiera que esté, y caeremos sobre él como el rocío cae sobre la tierra. Ni él ni uno solo de los hombres que lo acompañan quedarán con vida.
13 Pea kapau foki kuo ne hū atu ki ha kolo, ʻe toki ʻomi ai ʻe ʻIsileli kātoa ha ngaahi maea ki he kolo ko ia, pea te tau tohoaki ia ki he vaitafe, kaeʻoua ke taʻeʻiloʻi ʻi ai hano momoʻi foʻi maka siʻi ʻe taha.”
Si trata de buscar protección en una ciudad, todo Israel llevará cuerdas a esa ciudad, y la derribaremos en el valle para que no quede ni una piedra”.
14 Pea naʻe pehē ʻe ʻApisalomi pea mo e kau tangata kotoa pē ʻo ʻIsileli, “ʻOku lelei hake ʻae fakakaukau ʻa Husai ko e tangata ʻAliki ʻi he fakakaukau ʻa ʻAhitofeli. He naʻe tuʻutuʻuni ʻe Sihova ke veuveuki ʻae fakakaukau lelei ʻa ʻAhitofeli, koeʻuhi kae ʻomi ʻe Sihova ʻae kovi kia ʻApisalomi.”
Absalón y todos los jefes israelitas dijeron: “El consejo de Husai el arquita es mejor que el de Ahitofel”. Pero el Señor había decidido frustrar el buen consejo de Ahitofel, que era mejor, para traer el desastre a Absalón.
15 Pea naʻe toki pehē ai ʻe Husai kia Satoki mo ʻApiata ko e ongo taulaʻeiki, naʻe pehē mo pehē ʻae fakakaukau naʻe fai ʻe ʻAhitofeli kia ʻApisalomi pea mo e kau mātuʻa ʻo ʻIsileli; pea kuo pehē mo pehē ʻa ʻeku fakakaukau ʻaʻaku.
Husai habló con Sadoc y Abiatar, los sacerdotes, y les dijo: “Ahitofel ha aconsejado a Absalón y a los dirigentes israelitas que actúen de una manera, pero yo les he aconsejado que actúen de esta otra manera.
16 Ko ia foki mo fekau fakatoʻotoʻo, pea tala kia Tevita, ʻo pehē, ʻoua naʻa ke nofo ʻi he poōni ʻi he potu ʻataʻatā ʻoe toafa, ka ke mole atu ke vave; telia naʻa fōngia hifo ʻae tuʻi pea mo e kakai kotoa pē ʻoku ʻiate ia.
Así que envíen rápidamente un mensaje a David y díganle: ‘No esperes ni pases la noche en los vados del desierto, sino cruza inmediatamente o el rey y todos los que están con él serán destruidos’”.
17 Ka ko eni naʻe nofo ʻa Sonatane mo ʻAhimasi ʻo ofi ki Eni-Lokeli; he naʻe tapu ʻe na hū mai ki he kolo: ko ia naʻe ʻalu ai ha fefine ʻo ne tala ia kiate kinaua; pea naʻa na ʻalu ʻo fakahā ia ki he tuʻi ko Tevita.
Jonatán y Ahimaas se alojaban en En-rogel porque no podían ser vistos al entrar en la ciudad. Una sirvienta vendría a decirles lo que estaba sucediendo. Luego irían a avisarle al rey David.
18 Ka naʻe mamata kiate kinaua ha tamasiʻi, pea ne fakahā ia kia ʻApisalomi: ka naʻa na ʻalu fakatoʻotoʻo fakatouʻosi, ʻo na hoko ki he fale ʻo ha tangata ʻi Pahulimi, ʻaia naʻe maʻu ha luo vaikeli ʻi hono lotoʻā, pea naʻa na ʻalu hifo ki ai.
Pero un muchacho los vio y se lo dijo a Absalón. Así que los dos salieron inmediatamente y fueron a la casa de un hombre en la ciudad de Bahurim. Él tenía un pozo en su patio, y ellos se metieron en él.
19 Pea naʻe ʻomi ʻe he fefine ha meʻa ʻufiʻufi ʻo ne ʻufiʻufi ʻaki ʻae ngutu ʻoe luo vai, pea naʻe folofolahi ki ai ʻae fuaʻi uite ʻaia naʻe momosi; pea naʻe ʻikai ʻiloʻi ʻae meʻa ko ia.
Su mujer tomó una tela para cubrir el pozo y la extendió sobre la abertura, y luego esparció grano sobre ella. Nadie sabía que los hombres estaban allí.
20 Pea ʻi he hoko mai ʻae kau tamaioʻeiki ʻa ʻApisalomi ki he fefine ʻi he fale, naʻa nau pehē, Ko fē ʻia ʻa ʻAhimasi pea mo Sonatane? Pea naʻe pehē ʻe he fefine kiate kinautolu, “Kuo na mole atu ki he kauvai ʻe taha.” Pea hili ʻenau kumi mo taʻeʻiloʻi ʻakinaua, naʻa nau toe ʻalu ki Selūsalema.
Cuando llegaron los oficiales de Absalón, le preguntaron a la mujer: “¿Dónde están Ahimaas y Jonatán?”. “Cruzaron el arroyo”, respondió ella. Los hombres los buscaron pero no los encontraron, así que volvieron a Jerusalén.
21 Pea naʻe hoko ʻo pehē, hili ʻenau ʻalu, naʻa na ʻalu hake mei he luo vaikeli, ʻo na ō mo fakahā kia Tevita, ko e tuʻi, ʻo na pehē kia Tevita, “Tuʻu hake, pea ʻalu fakatoʻotoʻo atu ki he kauvai: he kuo pehē ni ʻae fakakaukau ʻa ʻAhitofeli kiate kimoutolu.”
Cuando los oficiales de Absalón se fueron, los dos hombres salieron del pozo y se apresuraron a dar su mensaje al rey. “Que todos se levanten y crucen el río de inmediato, porque el consejo de Ahitofel es que te ataquen de inmediato”.
22 Pea naʻe toki tuʻu hake ai ʻa Tevita, pea mo e kakai kotoa pē naʻe ʻiate ia, pea naʻa nau aʻa atu ki he kauvai ʻe taha ʻo Sioatani: ʻi heʻene maʻa hake ʻae ʻaho naʻe ʻikai toe ha tokotaha naʻe taʻeʻā atu ʻi Sioatani.
Entonces David y todos los que estaban con él se levantaron y cruzaron el Jordán. Cuando amaneció, no faltaba ya ninguno por cruzar.
23 Pea ʻi heʻene mamata ʻe ʻAhitofeli kuo ʻikai fai ʻa ʻene fakakaukau ʻaʻana, naʻa ne ʻai ʻae hekaʻanga ki heʻene ʻasi, pea ne tuʻu hake, pea naʻe ʻalu ia ki hono ʻapi, pea ki hono kolo, pea naʻa ne tuku ʻae fekau ki hono fale, pea ne tautau ʻe ia ia, ʻo ne mate, pea naʻe tanu ia ʻi he faʻitoka ʻo ʻene tamai.
Cuando Ahitofel se dio cuenta de que su consejo había sido ignorado, ensilló su asno y se fue a su casa en la ciudad donde vivía. Puso en orden sus asuntos y luego se ahorcó. Murió y fue enterrado en la tumba de su padre.
24 Pea hili ia naʻe haʻu ʻa Tevita ki Mehanemi. Pea naʻe aʻa atu ʻa ʻApisalomi ʻi Sioatani, ʻaia mo e kau tangata kotoa pē ʻo ʻIsileli naʻe ʻiate ia.
David siguió hasta Mahanaim, y Absalón cruzó el Jordán con todo el ejército israelita.
25 Pea naʻe fakanofo ʻe ʻApisalomi ʻa ʻAmasa ko e ʻeiki pule ʻoe tau ko e fetongi ʻo Soape: pea ko ʻAmasa ko e foha ia ʻoe tangata ʻaia naʻe hingoa ko Itila ko e tangata ʻIsileli, ʻaia naʻe ʻalu ʻo mohe mo ʻApikali ko e ʻofefine ʻo Naʻasi, pea ko e tokoua kia Seluia ko e faʻē ʻa Soape.
Absalón había puesto a Amasa al frente del ejército para sustituir a Joab. Amasa era hijo de un hombre llamado Itra, el ismaelita que vivía con Abigail, la hija de Nahas y hermana de Servia, la madre de Joab.
26 Ko ia naʻe nofo ai ʻa ʻIsileli mo ʻApisalomi ʻi he fonua ʻo Kiliati.
Los israelitas al mando de Absalón acamparon en la tierra de Galaad.
27 Pea naʻe hoko ʻo pehē, ʻI heʻene hoko mai ʻa Tevita ki Mehanemi, [naʻe haʻu ]ʻa Sopi ko e foha ʻo Naʻasi mei Lapa ʻi he fānau ʻa ʻAmoni, mo Mekili ko e foha ʻo ʻAmieli ʻo Lotipale, mo Pasilai ko e tangata Kiliati mei Lokelimi,
Cuando David llegó a Mahanaim, lo recibieron Sobi, hijo de Nahas, de Rabá de los amonitas, Maquir, hijo de Ammiel, de Lo-debar, y Barzilai el galaadita de Rogelim.
28 ʻO[nau ]ʻomi ʻae ngaahi moheʻanga, mo e ngaahi ipu, mo e ngaahi ipu kelekele, mo e uite, mo e paʻale, mo e mahoaʻa, mo e uite naʻe tunu, mo e piini, mo e faʻahinga piini naʻe tunu.
Trajeron lechos, cuencos y jarras de barro, así como trigo, cebada, harina, grano tostado, frijoles, lentejas,
29 Mo e honi, mo e pota, mo e fanga sipi, mo e siisi mei he[huhuʻa ʻoe ]fanga pulu fefine, [ko e meʻa ]maʻa Tevita, pea mo e kakai kotoa pē naʻe ʻiate ia, kenau kai: he naʻa nau pehē, Kuo fiekaia ʻae kakai, mo ongosia, mo fieinua, ʻi he toafa.
miel, cuajada, ovejas y queso de leche de vaca para que David y el pueblo que lo acompañaba comieran. Porque decían: “El pueblo está hambriento, cansado y sediento por su travesía por el desierto”.