< 2 Samuela 13 >

1 Pea hili eni naʻe hoko ʻo pehē, naʻe ʻia ʻApisalomi ko e foha ʻo Tevita, ʻae tuofefine naʻe hoihoifua, pea ko Tamaa ʻa hono hingoa; pea naʻe mamana kiate ia ʻa ʻAmanoni ko e foha ʻo Tevita.
Depois disso, Absalom, filho de David, tinha uma bela irmã, cujo nome era Tamar; e Amnon, filho de David, a amava.
2 Pea ko e meʻa ʻi heʻene feinga mamahi ʻa ʻAmanoni, naʻa ne hoko ʻo mahakiʻia koeʻuhi ko hono tuofefine ko Tamaa; he ko e tāupoʻou ia; pea ko e meʻa fifilingataʻa kia ʻAmanoni haʻane fai ha meʻa kiate ia.
Amnon estava tão perturbado que ficou doente por causa de sua irmã Tamar, pois ela era virgem, e parecia difícil para Amnon fazer alguma coisa com ela.
3 Ka naʻe ai ʻae kaumeʻa ʻa ʻAmanoni, naʻe hingoa ko Sonatapi, ko e foha ʻo Simia ko e kāinga ʻo Tevita: pea ko e tangata kākā ʻaupito ʻa Sonatapi.
Mas Amnon tinha um amigo cujo nome era Jonadab, filho de Shimeah, irmão de David; e Jonadab era um homem muito sutil.
4 Pea naʻa ne pehē kiate ia, “Ko e foha koe ʻoe tuʻi, pea ko e hā ʻoku pehē ai ho tutue ʻi he ʻaho kotoa pē? ʻIkai te ke tala mai kiate au?” Pea naʻe pehē ʻe ʻAmanoni kiate ia, “ʻOku ou ʻofa kia Tamaa, ko e tuofefine ʻo ʻApisalomi ko hoku tokoua.”
Ele lhe disse: “Por que, filho do rei, você está tão triste de dia para dia? Não vai me dizer?” Amnon disse-lhe: “Eu amo Tamar, a irmã de meu irmão Absalom”.
5 Pea naʻe pehē ʻe Sonatapi kiate ia, “Tokoto hifo koe ki ho mohenga, pea ke pehē ʻoku ke mahaki: pea ʻoka haʻu hoʻo tamai ke mamata kiate koe, te ke pehē kiate ia, ‘ʻOku ou kole kiate koe, tuku ke haʻu ʻa hoku tuofefine ko Tamaa, ke ne ʻomi ʻeku meʻakai, pea ne teuteu ʻeku meʻakai ʻi hoku ʻao, koeʻuhi ke u mamata ki ai, pea kai ia mei hono nima.’”
Jonadab disse-lhe: “Deite-se em sua cama e finja estar doente”. Quando seu pai vier vê-lo, diga-lhe: 'Por favor, deixe minha irmã Tamar vir e me dê pão para comer, e prepare a comida à minha vista, para que eu possa vê-la e comê-la de sua mão'”.
6 Ko ia naʻe tokoto ai ʻa ʻAmanoni, ʻo ne pehē kuo ne mahaki: pea ʻi heʻene haʻu ʻae tuʻi ke mamata kiate ia, naʻe pehē ʻe ʻAmanoni ki he tuʻi, “ʻOku ou kole kiate koe, tuku ke haʻu ʻa Tamaa ko hoku tuofefine, ke ne ngaohi ha foʻi mā ʻe ua ʻi hoku ʻao, koeʻuhi ke u kai ia mei hono nima.”
Portanto, Amnon se deita e finge estar doente. Quando o rei veio vê-lo, Amnon disse ao rei: “Por favor, deixe minha irmã Tamar vir e fazer-me um par de bolos à minha vista, para que eu possa comer da mão dela”.
7 Pea naʻe fekau ai ʻe Tevita ki he fale ʻo Tamaa, ʻo pehē, “ʻAlu leva ni ki he fale ʻo ʻAmanoni ko ho tuongaʻane, pea teuteu haʻane meʻakai.”
Então David mandou para casa de Tamar, dizendo: “Vá agora para a casa de seu irmão Amnon, e prepare comida para ele”.
8 Ko ia naʻe ʻalu ai ʻa Tamaa ki he fale ʻo ʻAmanoni ko hono tuongaʻane; ka kuo tokoto hifo ia. Pea naʻe toʻo ʻe ia ʻae mahoaʻa, pea ne natu ia, pea naʻa ne ngaohi ʻae ngaahi foʻi mā ʻi hono ʻao, pea naʻa ne taʻo ʻae ngaahi foʻi mā.
Então Tamar foi para a casa de seu irmão Amnon; e ele estava deitado. Ela pegou a massa, amassou-a, fez bolos à vista dele e cozinhou os bolos.
9 Pea naʻa ne toʻo mai ha ipu ʻo ne lilingi ia ʻi hono ʻao: ka naʻe ʻikai loto ia ke kai. Pea naʻe pehē ʻe ʻAmanoni, “Tuku kituʻa ʻae kau tangata kotoa pē meiate au.” Pea naʻa nau ʻalu kotoa pē kituʻa meiate ia.
Ela pegou a panela e os derramou diante dele, mas ele se recusou a comer. Amnon disse: “Que todos os homens me deixem”. Então todos os homens saíram dele.
10 Pea naʻe pehē ʻe ʻAmanoni kia Tamaa, “ʻOmi ʻae meʻakai ki loto fale, koeʻuhi ke u kai ia mei ho nima.” Pea naʻe hiki ʻe Tamaa ʻae ngaahi foʻi mā naʻa ne ngaohi, ʻo ne ʻomi ia ki loto fale kia ʻAmanoni ko hono tuongaʻane.
Amnon disse à Tamar: “Traga a comida para a sala, para que eu possa comer de sua mão”. Tamar pegou os bolos que tinha feito e os trouxe para a sala de Amnon, seu irmão.
11 Pea ʻi heʻene ʻomi ia kiate ia ke ne kai, naʻa ne puke ia, ʻo ne pehē ki ai, “Haʻu hoku tuofefine ke ta mohe mo au.”
Quando ela os trouxe para perto dele para comer, ele pegou-a e lhe disse: “Venha, deite-se comigo, minha irmã”.
12 Pea naʻa ne pehēange ʻe ia, “ʻE ʻikai, ʻa hoku tuongaʻane, ʻoua naʻa ke fakamaaʻi au; he ʻoku ʻikai totonu ke fai ha meʻa pehē ʻi ʻIsileli: ʻoua naʻa ke fai ʻae vale ni.
Ela lhe respondeu: “Não, meu irmão, não me force! Pois não se deve fazer tal coisa em Israel. Não faça esta loucura!
13 Pea ko au, te u tuku ke ʻalu ki fē ʻa hoku fakamā? Pea ko koe, te ke hangē koe ko ha taha ʻoe kau vale ʻi ʻIsileli. Ko ia foki, ʻoku ou kole kiate koe, ke ke lea ki he tuʻi; he koeʻuhi ʻe ʻikai te ne taʻofi au meiate koe.”
Quanto a mim, onde eu levaria minha vergonha? E quanto a você, você será como um dos tolos em Israel. Agora, portanto, por favor, falai com o rei, pois ele não me reterá de vós”.
14 Ka neongo eni naʻe ʻikai fie tokanga ia ki heʻene lea: pea ko e meʻa ʻi heʻene mālohi lahi ʻiate ia, naʻa ne tohotohoʻi ia, pea mohe mo ia.
Entretanto, ele não quis ouvir a voz dela; mas sendo mais forte do que ela, ele a forçou e se deitou com ela.
15 Pea hili ia naʻe fehiʻa ʻaupito kiate ia ʻa ʻAmanoni; ko ia naʻe lahi hake ai ʻae fehiʻa naʻa ne fehiʻa ʻaki kiate ia, ʻi he ʻofa ʻaia naʻa ne ʻofa ai kiate ia. Pea naʻe pehē ʻe ʻAmanoni kiate ia, “Tuʻu hake, pea ke ʻalu.”
Então Amnon a odiava com um ódio extremamente grande; pois o ódio com que ele a odiava era maior do que o amor com o qual ele a amava. Amnon disse-lhe: “Levanta-te, vai-te embora”.
16 Pea naʻa ne pehē kiate ia, “ʻOku ʻikai hano ʻuhinga: ʻoku lahi hake ʻae kovi ni ʻo hoʻo fekauʻi au ke ʻalu, ʻi he meʻa ʻe taha kuo ke fai kiate au. Ka naʻe ʻikai ʻaupito fanongo ia kiate ia.”
Ela lhe disse: “Não é assim, porque este grande erro de me mandar embora é pior do que o outro que você me fez”! Mas ele não a escutava.
17 Pea naʻa ne toki ui ki heʻene tamaioʻeiki ʻaia naʻe talifekau kiate ia, ʻo ne pehē, “Kapusi atu leva ʻa e [fefine ]ni meiate au, pea songo ʻae matapā kiate ia.”
Então ele chamou seu servo que o serviu, e disse: “Agora tire esta mulher de mim, e feche a porta depois dela”.
18 Pea naʻe fakakofuʻaki ia ʻae kofu pulepule: he ko e anga ia ʻoe kofu naʻe kofuʻaki ʻae ngaahi ʻofefine ʻoe tuʻi ʻaia naʻe tāupoʻou. Pea hili ia naʻe ʻomi ia kituʻa ʻe heʻene tamaioʻeiki, pea ne songo ʻae matapā kiate ia.
Ela tinha uma roupa de várias cores, para as filhas do rei que eram virgens vestidas com tais vestes. Então, seu servo a trouxe para fora e fechou a porta depois dela.
19 Pea naʻe pani ʻaki ʻe Tamaa ʻa hono ʻulu ʻae efuefu, pea naʻa ne haehae ʻa hono kofu pulepule ʻaia naʻa ne kofuʻaki, pea naʻa ne ʻai hono nima ki hono ʻulu, pea naʻa ne ʻalu pe mo tangi.
Tamar colocou cinzas em sua cabeça e rasgou sua veste de várias cores que estava sobre ela; e ela colocou a mão sobre sua cabeça e seguiu seu caminho, chorando em voz alta enquanto ela ia.
20 Pea naʻe pehē ʻe ʻApisalomi ko hono tuongaʻane kiate ia, “Kuo ala [koā ]ʻa ʻAmanoni ko ho tuongaʻane kiate koe? Ka ko eni ʻa hoku tuofefine ke ke longo pe; he ko ho tuongaʻane ia; ʻoua naʻa ke tokanga ki he meʻa ni.” Ko ia naʻe nofo mamahi pe ʻa Tamaa ʻi he fale ʻo hono tuongaʻane ko ʻApisalomi.
Absalom, seu irmão lhe disse: “Amnon, seu irmão, esteve com você? Mas agora fique calada, minha irmã. Ele é seu irmão. Não leve isto a sério”. Assim, Tamar permaneceu desolada na casa de seu irmão Absalom.
21 Ka ʻi heʻene fanongo ʻa Tevita ko e tuʻi ki he ngaahi meʻa ni, naʻe houhau ʻaupito ia.
Mas quando o rei David ouviu falar de todas essas coisas, ficou muito zangado.
22 Pea naʻe ʻikai ke moimoʻi lea ʻa ʻApisalomi ki hono tokoua ko ʻAmanoni ʻi he lelei pe ko e kovi: he naʻe fehiʻa ʻa ʻApisalomi kia ʻAmanoni, koeʻuhi ko ʻene tohotohoʻi ʻa hono tuofefine.
Absalão não falou com Amnon nem bem nem mal; pois Absalão odiava Amnon, porque ele havia forçado sua irmã Tamar.
23 Pea hili ʻae taʻu kātoa ʻe ua naʻe hoko ʻo pehē, naʻe maʻu ʻe ʻApisalomi ʻae kau tangata kosi sipi ʻi Peali-Hasoa, ʻaia ʻoku ofi ki ʻIfalemi; pea naʻe talaki ki ai ʻae ngaahi foha kotoa pē ʻoe tuʻi.
Após dois anos completos, Absalom teve tosquiadores de ovelhas em Baal Hazor, que fica ao lado de Efraim; e Absalom convidou todos os filhos do rei.
24 Pea naʻe haʻu ʻa ʻApisalomi ki he tuʻi, ʻo ne pehē, “Vakai eni, kuo ʻi hoʻo tamaioʻeiki ʻae kau tangata kosi sipi; ʻoku ou kole kiate koe, ke meʻa ʻae tuʻi pea mo ʻene kau tamaioʻeiki ke ʻalu mo ho tamaioʻeiki.”
Absalom veio até o rei e disse: “Veja agora, seu servo tem tosquiadores de ovelhas. Por favor, deixe o rei e seus servos irem com seu servo”.
25 Pea naʻe pehē ʻe he tuʻi kia ʻApisalomi, “ʻE ʻikai, hoku foha, ʻoua naʻa tau ʻalu eni kotoa pē, telia naʻa mau fakamāfasia kiate koe.” Pea naʻa ne kole mālohi kiate ia; pea naʻe ʻikai te ne ʻalu mo ia, ka naʻa ne tāpuakiʻi ia.
O rei disse a Absalom: “Não, meu filho, não vamos todos, para que não sejamos pesados para você”. Ele o pressionou; mas ele não quis ir, mas o abençoou.
26 Pea naʻe toki pehē ai ʻe ʻApisalomi, “Ka kuo ʻikai, pea ʻoku ou kole kiate koe, tuku ke ʻalu ʻa ʻAmanoni mo kimautolu.” Pea naʻe pehē ʻe he tuʻi kiate ia, “Ko e hā ka ʻalu ai ia mo koe?”
Então Absalom disse: “Se não, por favor, deixe meu irmão Amnon ir conosco”. O rei lhe disse: “Por que ele deveria ir com você?”
27 Ka naʻe kole fakamātoato ʻe ʻApisalomi, ke ne tuku ʻa ʻAmanoni pea mo e ngaahi foha kotoa pē ʻoe tuʻi ke ʻalu mo ia.
Mas Absalom o pressionou e ele deixou Amnon e todos os filhos do rei irem com ele.
28 Ka ko eni, kuo ʻosi hono tala ʻe ʻApisalomi ki heʻene kau tamaioʻeiki, ʻo pehē, “Mou vakai ʻoka fiefia ʻae loto ʻo ʻAmanoni ʻi he uaine, pea kau ka pehē ʻeau kiate kimoutolu, Tāʻi ʻa ʻAmanoni; mou toki tāmateʻi ia, ʻoua naʻa manavahē; ʻikai kuo u fekau ʻeau kiate kimoutolu? Mou lototoʻa pea fai mālohi.”
Absalão ordenou a seus servos, dizendo: “Marquem agora, quando o coração de Amnon estiver alegre com o vinho; e quando eu lhes disser: 'Ataquem Amnon,' então o matem. Não tenha medo. Eu não lhe ordenei? Seja corajoso, e seja valente”!
29 Pea naʻe fai ʻe he kau tamaioʻeiki ʻa ʻApisalomi kia ʻAmanoni ʻo hangē ko ia naʻe fekau ʻe ʻApisalomi. Pea naʻe tuʻu hake ai ʻae ngaahi foha ʻoe tuʻi, pea naʻe taki taha heka ʻae tangata ki heʻene miuli pea hola.
Os servos de Absalom fizeram a Amnon como Absalom havia ordenado. Então todos os filhos do rei se levantaram, e cada homem se levantou em sua mula e fugiu.
30 Pea naʻe hoko ʻo pehē, lolotonga ʻenau ʻi he hala, naʻe ʻomi ʻae ongoongo kia Tevita, ʻo pehē, “Kuo tāmateʻi ʻe ʻApisalomi ʻae ngaahi foha kotoa pē ʻoe tuʻi, pea ʻoku ʻikai toe ha tokotaha ʻokinautolu.”
Enquanto eles estavam a caminho, a notícia chegou a David, dizendo: “Absalom matou todos os filhos do rei, e não resta nenhum deles”!
31 Pea naʻe tuʻu hake ai ʻae tuʻi pea ne haehae ʻa hono ngaahi kofu, pea ne tō hifo ki he funga kelekele; pea naʻe tutuʻu ofi ai ʻa ʻene kau tamaioʻeiki kotoa pē pea kuo haehae ʻa honau ngaahi kofu.
Então o rei se levantou, rasgou suas vestes e deitou-se sobre a terra; e todos os seus servos ficaram de pé com suas roupas rasgadas.
32 Pea ko Sonatapi ko e foha ʻo Simia ko e tokoua ʻo Tevita, naʻe tali ʻe ia ʻo ne pehē, “Ke ʻoua naʻa mahalo ʻe hoku ʻeiki kuo nau tāmateʻi ʻae kau talavou kotoa pē ko e ngaahi foha ʻoe tuʻi; he ko ʻAmanoni pe tokotaha kuo mate; he kuo fakapapau ʻae meʻa ni mei he ngutu ʻo ʻApisalomi talu mei he ʻaho naʻe tohotoho ai ʻa Tamaa ko hono tuofefine.
Jonadab, filho de Siméia, irmão de David, respondeu: “Não deixe meu senhor supor que mataram todos os jovens, os filhos do rei, pois só Amnon está morto; pois com a nomeação de Absalão isso foi determinado desde o dia em que ele forçou sua irmã Tamar.
33 Ko ia foki ke ʻoua naʻa mamahi fau ʻae loto ʻo hoku ʻeiki ko e tuʻi, ke ne mahalo kuo mate ʻae ngaahi foha kotoa pē ʻoe tuʻi: he ko ʻAmanoni pe tokotaha kuo mate.”
Agora, portanto, não deixe que meu senhor, o rei, leve a coisa ao seu coração, para pensar que todos os filhos do rei estão mortos; pois só Amnon está morto”.
34 Ka naʻe hola ʻa ʻApisalomi. Pea naʻe hanga hake ʻe he tangata talavou ʻaia naʻe nofo ke leʻo, pea ne sio, pea vakai, naʻe haʻu ʻae kakai tokolahi ʻi he hala ʻi he tafaʻaki moʻunga ki mui ʻiate ia.
Mas Absalom fugiu. O jovem que ficou com o relógio levantou os olhos e olhou, e eis que muita gente vinha pelo caminho da encosta atrás dele.
35 Pea naʻe pehē ʻe Sonatapi ki he tuʻi, “Vakai, ʻoku haʻu ʻae ngaahi foha ʻoe tuʻi: ʻo hangē ko ia naʻe lea ʻaki ʻe hoʻo tamaioʻeiki.”
Jonadab disse ao rei: “Eis que os filhos do rei estão chegando! É como disse seu servo”.
36 Pea naʻe hoko ʻo pehē, ʻi heʻene fakaʻosi leva ʻe ia ʻa ʻene lea, vakai, naʻe hoko mai ʻae ngaahi foha ʻoe tuʻi pea naʻa nau hiki hake honau leʻo ʻo tangi: pea naʻe tangi lahi ʻaupito foki ʻae tuʻi pea mo ʻene kau tamaioʻeiki kotoa pē.
Assim que ele terminou de falar, eis que os filhos do rei vieram, e levantaram suas vozes e choraram. O rei também e todos os seus servos choraram amargamente.
37 Ka naʻe hola ʻa ʻApisalomi, ʻo ne ʻalu kia Talimei, ko e foha ʻo ʻAmihuti ko e tuʻi ʻo Kesuli. Pea naʻe loto mamahi [ʻa Tevita ]ʻi he ʻaho kotoa pē koeʻuhi ko hono foha.
Mas Absalom fugiu e foi para Talmai, o filho de Ammihur, rei de Geshur. David chorava por seu filho todos os dias.
38 Ko ia, naʻe hola ʻa ʻApisalomi, ʻo ne ʻalu ki Kesuli, pea naʻa ne ʻi ai ʻi he taʻu ʻe tolu.
Então Absalom fugiu e foi para Geshur, e esteve lá três anos.
39 Pea naʻe holi tuʻu pe ʻa Tevita ke ne ʻalu atu kia ʻApisalomi: he kuo fakafiemālieʻi ia ʻia ʻAmanoni, koeʻuhi ko ʻene pekia.
O rei David ansiava por ir para Absalom, pois estava confortado com a morte de Amnon.

< 2 Samuela 13 >