< 1 Tuʻi 18 >

1 Pea ʻi heʻene hili ange ʻae ngaahi ʻaho lahi, naʻe hoko ai ʻae folofola ʻa Sihova kia ʻIlaisiā ʻi hono tolu ʻoe taʻu, ʻo pehē, “Ke ke ʻalu ʻo fakahā atu koe kia ʻEhapi; pea te u fakatō hifo ʻae ʻuha ki he fonua.”
Dopo molto tempo, il Signore disse a Elia, nell'anno terzo: «Su, mostrati ad Acab; io concederò la pioggia alla terra».
2 Pea naʻe ʻalu ʻa ʻIlaisiā ke fakahā ia kia ʻEhapi. Pea naʻe lahi ʻae honge ʻi Samēlia.
Elia andò a farsi vedere da Acab. In Samaria c'era una grande carestia.
3 Pea naʻe ui ʻe ʻEhapi kia ʻOpataia, ʻaia naʻe pule ʻi hono fale: (ka ko eni, naʻe manavahē lahi ʻa ʻOpataia kia Sihova:
Acab convocò Abdia maggiordomo. Abdia temeva molto Dio;
4 He naʻe pehē, ʻi heʻene tāmateʻi ʻe Sisipeli ʻae kau palōfita ʻa Sihova, naʻe ʻave ʻae kau palōfita ʻe toko teau ʻe ʻOpataia, ʻo ne fakafufū ʻakinautolu ko e taki nimangofulu ʻi ha ʻana, mo ne fafanga kinautolu ʻaki ʻae mā pea mo e vai.)
quando Gezabele uccideva i profeti del Signore, Abdia prese cento profeti e ne nascose cinquanta alla volta in una caverna e procurò loro pane e acqua.
5 Pea naʻe pehē ʻe ʻEhapi kia ʻOpataia, “Ke ke ʻalu atu ki he fonua, ki he ngaahi matavai kotoa pē, pea ki he ngaahi vaitafe kotoa pē: heiʻilo te tau maʻu ai ha mohuku ke fakamoʻui ʻaki ʻae fanga hoosi mo e fanga miuli, koeʻuhi ke ʻoua naʻa mole ʻae fanga manu kotoa pē.”
Acab disse ad Abdia: «Và nel paese verso tutte le sorgenti e tutti i torrenti della regione; forse troveremo erba per tenere in vita cavalli e muli e non dovremo uccidere una parte del bestiame».
6 Ko ia naʻa na vaheua ʻae fonua ʻiate kinaua ke ʻosiki ia ʻi heʻena ʻalu ai: naʻe ʻalu ʻa ʻEhapi ʻi hono hala ʻoʻona, pea naʻe ʻalu ʻa ʻOpataia ʻi hono hala kehe ʻoʻona.
Si divisero la regione da percorrere; Acab andò per una strada e Abdia per un'altra.
7 Pea ʻi heʻene ʻalu ʻa ʻOpataia ʻi he hala, vakai, naʻe fakafetaulaki mai ʻa ʻIlaisiā kiate ia: pea naʻa ne ʻiloʻi ia, ʻo ne tō hifo ki hono mata, ʻo ne pehē, “Ko koe ʻapē ko hoku ʻeiki ko ʻIlaisiā?
Mentre Abdia era in cammino, ecco farglisi incontro Elia. Quegli lo riconobbe e si prostrò con la faccia a terra dicendo: «Non sei tu il mio signore Elia?».
8 Pea naʻa ne pehēange kiate ia, “Ko au ʻalu ʻo tala ki hoʻo ʻeiki, Vakai, ko ʻIlaisiā eni.”
Gli rispose: «Lo sono; su, dì al tuo padrone: C'è qui Elia».
9 Pea naʻa ne pehē, “Ko e hā ʻa ʻeku fai hala, ke ke tukuange ai ʻa hoʻo tamaioʻeiki ki he nima ʻo ʻEhapi ke tāmateʻi au?
Quegli disse: «Che male ho fatto perché tu consegni il tuo servo ad Acab perché egli mi uccida?
10 Hangē ʻoku moʻui ʻa Sihova ko ho ʻOtua, ʻoku ʻikai ha fonua pe ha puleʻanga kuo ʻikai fekau atu ki ai ʻe heʻeku ʻeiki ko hoʻo kumi: pea ʻi he ʻenau pehē, ʻOku ʻikai ʻi heni ia; naʻa ne maʻu ha fuakava mei he fonua mo e puleʻanga, ʻo pehē, naʻe ʻikai te nau ʻilo koe.
Per la vita del Signore tuo Dio, non esiste un popolo o un regno in cui il mio padrone non abbia mandato a cercarti. Se gli rispondevano: Non c'è! egli faceva giurare il popolo o il regno di non averti trovato.
11 Ka kuo ke pehē ʻeni, ‘ʻAlu, ʻo tala ki hoʻo ʻeiki, Ko ʻIlaisiā eni.’
Ora tu dici: Su, dì al tuo signore: C'è qui Elia!
12 Pea ʻe hoko ʻo pehē, kau ka ʻalu leva meiate koe, ʻe ʻave koe ʻe he Laumālie ʻo Sihova ki ha potu ʻoku ʻikai te u ʻiloʻi; pea ʻi heʻeku fakahā kia ʻEhapi, pea ʻoku ʻikai ke ne ʻilo koe, te ne tāmateʻi au: ka ʻoku manavahē ʻa hoʻo tamaioʻeiki ko au kia Sihova talu mei heʻeku kei siʻi.
Appena sarò partito da te, lo spirito del Signore ti porterà in un luogo a me ignoto. Se io vado a riferirlo ad Acab egli, non trovandoti, mi ucciderà; ora il tuo servo teme il Signore fin dalla sua giovinezza.
13 ‌ʻIkai kuo fakahā ki heʻeku ʻeiki ʻaia naʻaku fai ʻi heʻene tāmateʻi ʻe Sisipeli ʻae kau palōfita ʻa Sihova, ʻa ʻeku fufū ha toko teau ʻoe kau palōfita ʻa Sihova ʻo taki nimangofulu ʻi ha ʻana, mo fafanga ʻakinautolu ʻaki ʻae mā mo e vai?
Non ti hanno forse riferito, mio signore, ciò che ho fatto quando Gezabele sterminava tutti i profeti del Signore, come io nascosi cento profeti, cinquanta alla volta, in una caverna e procurai loro pane e acqua?
14 Pea ʻoku ke pehē mai ni, ‘ʻAlu, ʻo tala ki hoʻo ʻeiki, Vakai, ko ʻIlaisiā eni: pea te ne tāmateʻi au.’”
E ora tu comandi: Su, dì al tuo signore: C'è qui Elia? Egli mi ucciderà».
15 Pea naʻe pehē ʻe ʻIlaisiā, “ʻOku moʻui ʻa Sihova ʻoe ngaahi tokolahi, ʻaia ʻoku ou tuʻu ʻi hono ʻao, pea ko e moʻoni te u fakahā au kiate ia he ʻaho ni.”
Elia rispose: «Per la vita del Signore degli eserciti, alla cui presenza io sto, oggi stesso io mi mostrerò a lui».
16 Ko ia naʻe ʻalu ai ʻa ʻOpataia ke fetaulaki mo ʻEhapi, ʻo ne tala ki ai: pea naʻe ʻalu ʻa ʻEhapi ke fakafetaulaki atu kia ʻIlaisiā.
Abdia andò incontro ad Acab e gli riferì la cosa. Acab si diresse verso Elia.
17 Pea naʻe hoko ʻo pehē, ʻi heʻene mamata ʻa ʻEhapi kia ʻIlaisiā, naʻe pehē ʻe ʻEhapi kiate ia, “Ko koe ia koā kuo fakamamahi ai ʻa ʻIsileli?”
Appena lo vide, Acab disse a Elia: «Sei tu la rovina di Israele!».
18 Pea naʻe pehēange ʻe ia, “Kuo ʻikai te u fakamamahiʻi ʻa ʻIsileli; ka ko koe, mo e fale ʻo hoʻo tamai, ko e meʻa ʻi hoʻomou liʻaki ʻae ngaahi fekau ʻa Sihova, pea kuo ke muimui kia Peali.”
Quegli rispose: «Io non rovino Israele, ma piuttosto tu insieme con la tua famiglia, perché avete abbandonato i comandi del Signore e tu hai seguito Baal.
19 Pea ko eni fekau atu, “Ke tānaki mai kiate au ʻi Kameli ʻa ʻIsileli kātoa, pea mo e kau kikite ʻo Peali ko e toko fāngeau mo e toko nimangofulu, pea mo e kau kikite ʻoe ngaahi vao tapu ko e toko fāngeau, ʻakinautolu ʻoku kai ʻi he keinangaʻanga ʻo Sisipeli.”
Su, con un ordine raduna tutto Israele presso di me sul monte Carmelo insieme con i quattrocentocinquanta profeti di Baal e con i quattrocento profeti di Asera, che mangiano alla tavola di Gezabele».
20 Ko ia naʻe fekau atu ʻe ʻEhapi ki he fānau kotoa pē ʻa ʻIsileli, pea naʻa ne fakataha mai ʻae kau kikite kotoa pē ki he moʻunga ko Kameli.
Acab convocò tutti gli Israeliti e radunò i profeti sul monte Carmelo.
21 Pea naʻe haʻu ʻa ʻIlaisiā ki he kakai kotoa pē, mo ne pehē, “ʻE fēfē ʻa hono fuoloa ʻo hoʻomou lotolotoua? Kapau ko e ʻOtua ʻa Sihova, mou muimui kiate ia: pea kapau ko Peali, muimui kiate ia.” Pea naʻe ʻikai toe lea ʻaki mai ʻe he kakai ha momoʻi lea ʻe taha.
Elia si accostò a tutto il popolo e disse: «Fino a quando zoppicherete con i due piedi? Se il Signore è Dio, seguitelo! Se invece lo è Baal, seguite lui!». Il popolo non gli rispose nulla.
22 Pea naʻe toki pehē ʻe ʻIlaisiā ki he kakai, “Ko au tokotaha pe ʻoku toe ko e palōfita ʻa Sihova; ka ko e kau kikite ʻa Peali ko e kau tangata ʻe toko fāngeau mo e nimangofulu.
Elia aggiunse al popolo: «Sono rimasto solo, come profeta del Signore, mentre i profeti di Baal sono quattrocentocinquanta.
23 Ko ia tuku ke nau ʻomi kiate kitautolu ha fanga pulu ʻe ua; pea tuku ke nau fili ha pulu ʻe taha maʻanautolu, pea tafatafaʻi ia pea hili ia ki he fefie, kaeʻoua naʻa ʻai ha afi ki lalo: pea te u teuteuʻi ʻeau ʻae pulu ʻe taha, pea hili ia ki ha fefie, kae ʻikai ha afi ki ai
Dateci due giovenchi; essi se ne scelgano uno, lo squartino e lo pongano sulla legna senza appiccarvi il fuoco. Io preparerò l'altro giovenco e lo porrò sulla legna senza appiccarvi il fuoco.
24 Pea mou ui kimoutolu ki he hingoa ʻo hoʻomou ngaahi ʻotua, pea teu ui au ki he huafa ʻo Sihova: pea ko e ʻOtua ko ia ʻoku tali ʻaki ha afi, ko e ʻOtua pe ia.” Pea naʻe tali ʻe he kakai kotoa pē, ʻonau pehē, “ʻOku lelei ʻae lea.”
Voi invocherete il nome del vostro dio e io invocherò quello del Signore. La divinità che risponderà concedendo il fuoco è Dio!». Tutto il popolo rispose: «La proposta è buona!».
25 Pea naʻe pehē ʻe ʻIlaisiā ki he kau kikite ʻa Peali, “Mou fili ha pulu maʻamoutolu, pea tomuʻa teuteu ia; he ʻoku mou tokolahi; pea mou ui ki he hingoa ʻo homou ngaahi ʻotua, kaeʻoua naʻa ʻai ha afi ki ai.”
Elia disse ai profeti di Baal: «Sceglietevi il giovenco e cominciate voi perché siete più numerosi. Invocate il nome del vostro Dio, ma senza appiccare il fuoco».
26 Pea naʻa nau ʻave ʻae pulu naʻe ʻange kiate kinautolu ʻonau teuteuʻi, mo nau ui ki he hingoa ʻo Peali mei he pongipongi ʻo aʻu ki heʻene hoʻatāmālie, ʻo pehē, “ʻE Peali, fanongo mai kiate kimautolu.” Ka naʻe ʻikai ha leʻo, pe ha taha ʻe lea mai. Pea naʻa nau fehōpoaki ʻi he ʻesifeilaulau naʻe ngaohi.
Quelli presero il giovenco, lo prepararono e invocarono il nome di Baal dal mattino fino a mezzogiorno, gridando: «Baal, rispondici!». Ma non si sentiva un alito, né una risposta. Quelli continuavano a saltare intorno all'altare che avevano eretto.
27 Pea ʻi heʻene hoko ki he hoʻatāmālie, naʻe manuki ʻe ʻIlaisiā kiate kinautolu, ʻo ne pehē, “Kalangaʻaki ʻae leʻo lahi: he ko e ʻotua; naʻa ʻoku ne fakalaulauloto, pe ʻoku ne ʻi ha potu kehe, pe kuo ne fai haʻane fononga, pe naʻa ʻoku ne mohe, kae ʻaonga ʻa hono fakaʻāʻi.”
Essendo gia mezzogiorno, Elia cominciò a beffarsi di loro dicendo: «Gridate con voce più alta, perché egli è un dio! Forse è soprappensiero oppure indaffarato o in viaggio; caso mai fosse addormentato, si sveglierà».
28 Pea naʻa nau kalanga mālohi, mo tafatafaʻi kinautolu, ʻo hangē ko ʻenau anga, ʻaki ʻae hele mo e ngaahi meʻa kini, kae puna mai ʻae toto kiate kinautolu.
Gridarono a voce più forte e si fecero incisioni, secondo il loro costume, con spade e lance, fino a bagnarsi tutti di sangue.
29 Pea naʻe hoko ʻo pehē, ʻi he pale ʻae laʻā, mo nau kikite ai pe ʻo aʻu ki he feituʻulaʻā ʻoe feilaulau efiafi, naʻe ʻikai ha leʻo, pe ha taha ke lea, pe ha taha ke tokangaʻi.
Passato il mezzogiorno, quelli ancora agivano da invasati ed era venuto il momento in cui si sogliono offrire i sacrifici, ma non si sentiva alcuna voce né una risposta né un segno di attenzione.
30 Pea naʻe pehē ʻe ʻIlaisiā ki he kakai kotoa pē, “Mou ʻunuʻunu mai kiate au.” Pea naʻe ʻunuʻunu mai kiate ia ʻae kakai kotoa pē. Pea naʻa ne teuteu foʻou ʻae ʻesifeilaulau ʻa Sihova ʻaia naʻe maumau hifo.
Elia disse a tutto il popolo: «Avvicinatevi!». Tutti si avvicinarono. Si sistemò di nuovo l'altare del Signore che era stato demolito.
31 Pea naʻe ʻomi ʻe ʻIlaisiā ʻae foʻi maka ʻe hongofulu ma ua, ʻo fakatatau mo e fiha ʻoe faʻahinga ʻoe fānau ʻa Sēkope, ʻaia naʻe hoko mai ki ai ʻae folofola ʻa Sihova, ʻo pehē, “ʻE fakahingoa, koe ko ʻIsileli:”
Elia prese dodici pietre, secondo il numero delle tribù dei discendenti di Giacobbe, al quale il Signore aveva detto: «Israele sarà il tuo nome».
32 Pea naʻa ne fokotuʻu ʻaki ʻae ngaahi maka ha feilaulauʻanga ʻi he huafa ʻo Sihova: pea naʻa ne ngaohi ha luo naʻe keli takatakai ʻi he feilaulauʻanga, naʻe tatau ʻa hono lahi mo e fonu ʻoe fuaʻanga ʻe ua ʻoe tengaʻi ʻakau.
Con le pietre eresse un altare al Signore; scavò intorno un canaletto, capace di contenere due misure di seme.
33 Pea naʻa ne fakatokalelei ʻae fefie, mo ne tafatafaʻi ʻae pulu, ʻo ne hili ia ki he fefie, mo ne pehē, “Fakafonu mai ha puha ʻe fā ʻaki ʻae vai, pea lilingi ia ki he feilaulau tutu, pea ki he fefie.”
Dispose la legna, squartò il giovenco e lo pose sulla legna.
34 Pea naʻa ne pehē, “Toe fai ia ke liunga ua.” Pea naʻa nau fai ia ko hono liunga ua. Pea naʻa ne pehē, “Fai ia ko hono liunga tolu. Pea naʻa nau fai ia ko hono liunga tolu.”
Quindi disse: «Riempite quattro brocche d'acqua e versatele sull'olocausto e sulla legna!». Ed essi lo fecero. Egli disse: «Fatelo di nuovo!». Ed essi ripeterono il gesto. Disse ancora: «Per la terza volta!». Lo fecero per la terza volta.
35 Pea naʻe tafe takatakai ʻae vai ʻi he feilaulauʻanga; pea naʻa ne fakafonu foki ʻae luo ʻaki ʻae vai.
L'acqua scorreva intorno all'altare; anche il canaletto si riempì d'acqua.
36 Pea ʻi heʻene hokosia ʻae feituʻulaʻā ʻoe feilaulau fakaefiafi, naʻe ʻunuʻunu mai ʻa ʻIlaisiā ko e palōfita, ʻo ne pehē, “ʻE Sihova ko e ʻOtua ʻo ʻEpalahame, mo ʻAisake, pea mo e ʻaho ni ko e ʻOtua koe ʻi ʻIsileli, pea ko hoʻo tamaioʻeiki au, pea mo ʻeku fai ʻae ngaahi meʻa ni kotoa pē ʻi hoʻo fekau.
Al momento dell'offerta si avvicinò il profeta Elia e disse: «Signore, Dio di Abramo, di Isacco e di Giacobbe, oggi si sappia che tu sei Dio in Israele e che io sono tuo servo e che ho fatto tutte queste cose per tuo comando.
37 ‌ʻE Sihova, fanongo mai kiate au, koeʻuhi ke ʻilo ʻe he kakai ni ko Sihova koe ko e ʻOtua, pea kuo ke toe liliu mai ʻe koe ʻa honau loto.”
Rispondimi, Signore, rispondimi e questo popolo sappia che tu sei il Signore Dio e che converti il loro cuore!».
38 Pea naʻe toki tō hifo ai ʻae afi ʻa Sihova, ʻo ne keina ʻae feilaulau tutu, mo e fefie, mo e ngaahi maka, mo e efu, pea ne ʻemo hake ʻae vai ʻaia naʻe ʻi he luo.
Cadde il fuoco del Signore e consumò l'olocausto, la legna, le pietre e la cenere, prosciugando l'acqua del canaletto.
39 Pea ʻi he mamata ʻae kakai ki ai, naʻa nau tō hifo ki honau mata: pea naʻa nau pehē, “Ko Sihova, ko e ʻOtua pe ia; ko Sihova ko e ʻOtua pe ia.”
A tal vista, tutti si prostrarono a terra ed esclamarono: «Il Signore è Dio! Il Signore è Dio!».
40 Naʻe pehē ʻe ʻIlaisiā kiate kinautolu, “Puke mai ʻae kau kikite ʻa Peali; ʻoua naʻa tuku ke hao hanau tokotaha.” Pea naʻa nau puke ʻakinautolu: pea naʻe ʻohifo kinautolu ʻe ʻIlaisiā ki he vaitafe ko Kisoni, mo ne tāmateʻi kinautolu ʻi ai.
Elia disse loro: «Afferrate i profeti di Baal; non ne scappi uno!». Li afferrarono. Elia li fece scendere nel torrente Kison, ove li scannò.
41 Pea naʻe pehē ʻe ʻIlaisiā kia ʻEhapi, “Ke ke tuʻu hake, mo ke kai mo inu; he ʻoku longolongo ʻuha lahi ʻaupito.”
Elia disse ad Acab: «Su, mangia e bevi, perché sento un rumore di pioggia torrenziale».
42 Ko ia naʻe ʻalu hake ʻa ʻEhapi ke ne kai mo inu. Pea naʻe ʻalu hake ʻa ʻIlaisiā ki he tumutumu ʻo Kameli; pea naʻa ne fakato hifo ia ki he kelekele, pea ne ʻai hono mata ki hono vahaʻa tui,
Acab andò a mangiare e a bere. Elia si recò alla cima del Carmelo; gettatosi a terra, pose la faccia tra le proprie ginocchia.
43 Pea pehē ʻe ia ki heʻene tamaioʻeiki, “ʻAlu hake eni ʻo sio atu ki tahi.” Pea naʻa ne ʻalu hake, mo ne sio, pea ne pehē, “ʻOku ʻikai ha meʻa.” Pea naʻa ne pehē, “Ke ke toe ʻalu ke liunga fitu.”
Quindi disse al suo ragazzo: «Vieni qui, guarda verso il mare». Quegli andò, guardò e disse. «Non c'è nulla!». Elia disse: «Tornaci ancora per sette volte».
44 Pea ʻi heʻene hoko ki hono liunga fitu, naʻa ne pehē, “Vakai, ʻoku ha hake mei he tahi ha kihiʻi ʻao siʻi, ʻoku hangē ko e nima ʻoe tangata.” Pea naʻe pehē ʻe ia, “Ke ke ʻalu hake, ʻo tala kia ʻEhapi, Teuteu hoʻo saliote, pea ke ʻalu hifo, koeʻuhi ke ʻoua naʻa taʻofi koe ʻe he ʻuha.”
La settima volta riferì: «Ecco, una nuvoletta, come una mano d'uomo, sale dal mare». Elia gli disse: «Và a dire ad Acab: Attacca i cavalli al carro e scendi perché non ti sorprenda la pioggia!».
45 Pea lolotonga eni, naʻe fakapoʻupoʻuli ʻae langi ʻi he ngaahi ʻao mo e matangi, pea naʻe tō ʻae ʻuha lahi ʻaupito. Pea naʻe heka ʻa ʻEhapi, ʻo ne ʻalu ki Sesilili.
Subito il cielo si oscurò per le nubi e per il vento; la pioggia cadde a dirotto. Acab montò sul carro e se ne andò a Izrèel.
46 Pea naʻe ʻia ʻIlaisiā ʻae nima ʻo Sihova; pea naʻa ne hukihuki ʻa hono vala, mo ne lele muʻomuʻa ʻia ʻEhapi ʻo aʻu ki he hūʻanga ʻo Sesilili.
La mano del Signore fu sopra Elia che, cintosi i fianchi, corse davanti ad Acab finché giunse a Izrèel.

< 1 Tuʻi 18 >