< Ester 5 >
1 Y aconteció que al tercero día Ester se vistió vestido real, y púsose en el patio de adentro de la casa del rey en frente del aposento del rey: y el rey estaba asentado sobre su trono real en el aposento real, en frente de la puerta del aposento.
Pea ʻi heʻene hokosia hono tolu ʻoe ʻaho, naʻe ʻai ʻe Eseta hono ngaahi kofu ngalingali ʻeiki, pea tuʻu ia ʻi he fale ʻi loto ʻi he fale ʻoe tuʻi, ʻo hangatonu atu ki he fale ʻoe tuʻi: pea naʻe nofo ʻae tuʻi ki hono nofoʻa fakatuʻi, ʻi he fale fakatuʻi, ʻo hangatonu atu ki he matapā ʻoe fale.
2 Y fue, que como vio a la reina Ester que estaba en el patio, ella tuvo gracia en sus ojos, y el rey extendió a Ester la vara de oro que tenía en la mano: entonces Ester llegó, y tocó la punta de la vara.
Pea naʻe pehē, ʻi he mamata ʻae tuʻi kia Eseta ko e tuʻi fefine ʻoku tuʻu ʻi he loto fale, naʻe maʻu ʻe ia ʻae ʻofa ʻi hono ʻao: pea mafao atu ʻe he tuʻi ʻae tokotoko koula kia Eseta ʻaia naʻe ʻi hono nima. Ko ia naʻe ʻunuʻunu atu ʻa Eseta, mo ne ala ki he ʻulu ʻoe tokotoko.
3 Y díjole el rey: ¿Qué tienes reina Ester? ¿Y qué es tu petición? Hasta la mitad del reino se te dará.
Pea naʻe pehē ai ʻe he tuʻi kia Eseta, “Ko e hā ʻoku ke kumi ʻe tuʻi fefine ko Eseta? Pea ko e hā haʻo kole? ʻE ʻatu ia kiate koe ʻo aʻu ki hono vaeuaʻanga ʻoe puleʻanga.”
4 Y Ester dijo: Si al rey place, venga el rey, y Amán hoy al banquete que he hecho.
Pea naʻe pehē ʻe Eseta, “Kapau ʻoku mata lelei ki he tuʻi, tuku ke meʻa mai ʻae tuʻi mo Hamani ki he kātoanga, he ʻaho ni, ʻaia kuo u te u maʻana.”
5 Y respondió el rey: Dáos priesa, id a Amán, que haga el mandamiento de Ester. Y vino el rey y Amán al banquete que Ester hizo.
Pea naʻe pehē ai ʻe he tuʻi, “Fekau ke fakatoʻotoʻo ʻa Hamani, koeʻuhi ke fai ia ʻo hangē ko e tala ʻa Eseta. Ko ia naʻe ʻalu ai ʻae tuʻi mo Hamani ki he kātoanga naʻe teu ʻe Eseta.”
6 Y dijo el rey a Ester en el banquete de vino: ¿Qué es tu petición, y dársete ha? ¿Qué es tu demanda? Aunque sea la mitad del reino, se te hará.
Pea pehē ʻe he tuʻi kia Eseta ʻi he kātoanga inu uaine, “Ko e hā haʻo kole? pea ʻe tuku ia kiate koe: pea ko e hā hoʻo tala? ʻe fai ia, ʻio, ʻo aʻu ki hono vaeuaʻanga ʻoe puleʻanga.”
7 Entonces respondió Ester, y dijo: Mi petición, y mi demanda es;
Pea leaange ai ʻa Eseta, ʻo ne pehē, “Ko ʻeku kole, mo ʻeku tala eni:
8 Si he hallado gracia en los ojos del rey, y si place al rey dar mi petición, y hacer mi demanda, vendrá el rey y Amán al banquete, que les haré: y mañana haré lo que el rey manda.
Kapau kuo u maʻu ʻae ʻofa ʻi he ʻao ʻoe tuʻi, pea kapau ʻoku lelei ki he tuʻi ke tuku kiate au ʻeku kole, pea ke fai ʻaia ʻoku ou tala, tuku ke haʻu ʻae tuʻi mo Hamani ki he kātoanga ʻaia te u teuteu moʻo kinaua, pea te u fai ʻapongipongi ʻo hangē ko ia kuo tala ʻe he tuʻi.”
9 Y salió Amán aquel día alegre y bueno de corazón: y como vio a Mardoqueo a la puerta del rey, que no se levantó ni se movió de su lugar, fue lleno de ira contra Mardoqueo.
Pea naʻe ʻalu atu ʻa Hamani ʻi he fiefia mo e loto fiemālie ʻi he ʻaho ko ia: ka ʻi he mamata ʻa Hamani kia Motekiai ʻi he matapā ʻoe tuʻi, naʻe ʻikai tuʻu hake ia, pe ueʻi siʻi ia koeʻuhi ko ia, naʻe fonu ia ʻi he ʻita kia Motekiai.
10 Mas refrenóse Amán, y vino a su casa, y envió e hizo venir sus amigos, y a Zares su mujer:
Ka naʻe taʻofi ia ʻe Hamani: pea ʻi heʻene hoko ki hono fale, naʻa ne fekau ʻo ui ki hono ngaahi kāinga mo Selesi ko hono uaifi.
11 Y recitóles Amán la gloria de sus riquezas, y la multitud de sus hijos, y todas las cosas con que el rey le había engrandecido, y con que le había ensalzado sobre los príncipes y siervos del rey.
Pea naʻe tala kiate kinautolu ʻe Hamani ʻae nāunau ʻo ʻene ngaahi koloa, mo hono tokolahi ʻo ʻene fānau, pea mo e ngaahi meʻa kehekehe, ʻaia naʻe fakahikihiki ai ia ʻe he tuʻi, pea mo ʻene fokotuʻu ia ke māʻolunga, ʻi he ngaahi houʻeiki kotoa pē mo e kau tamaioʻeiki ʻae tuʻi.
12 Y añadió Amán: También la reina Ester no hizo venir con el rey al banquete que hizo sino a mí: y aun para mañana soy convidado de ella con el rey.
Pea naʻe pehē foki ʻe Hamani, “ʻIo, mo Eseta ko e tuʻi fefine naʻe ʻikai te ne tuku ke haʻu ha tangata ʻe taha mo e tuʻi ki he kātoanga maʻae tuʻi ka ko au pē: pea kuo toe tala kiate au foki fakataha mo e tuʻi kema ō kiate ia ʻapongipongi.
13 Y todo esto no me entra en provecho, cada vez que veo a Mardoqueo Judío sentado a la puerta del rey.
Ka ʻoku ʻikai ʻaonga ʻae ngaahi meʻa ni kotoa pē kiate au, lolotonga ʻeku kei mamata kia Motekiai ko e Siu ʻoku nofo ʻi he matapā ʻoe tuʻi.”
14 Y díjole Zares su mujer y todos sus amigos: Hagan una horca alta de cincuenta codos, y mañana di al rey que cuelguen a Mardoqueo sobre ella: y entra con el rey al banquete alegre. Y plugo la cosa en los ojos de Amán, e hizo hacer la horca.
Pea naʻe lea ʻa Selesi ko hono uaifi, mo hono ngaahi kāinga kotoa pē kiate ia, [ʻo pehē], “Tuku ke ngaohi ʻae ʻakau ko e tautauʻanga, ko e hanga ʻe teau ʻa hono māʻolunga, pea ke lea ʻe koe ki he tuʻi ʻapongipongi ke tautau ʻa Motekiai ki ai: pea ke toki ʻalu fakafiefia koe mo e tuʻi ki he kātoanga inu.” Pea naʻe fiemālie ʻa Hamani ʻi he meʻa ko ia pea naʻe fekau ʻe ia ke ngaohi ʻae tautauʻanga.