< Job 41 >
1 “¿Puedes sacar al Leviatán con un anzuelo? o presionar su lengua con una cuerda?
“ʻOku ke faʻa fusi hake ʻae levaiatani ʻaki ʻae mātaʻu? Pe ko hono ʻelelo ʻaki ʻae afo ʻoku ke tukutuku hifo?
2 ¿Puedes poner una cuerda en su nariz, o atravesar su mandíbula con un gancho?
ʻOku ke faʻa ʻai ʻae mātaʻu ki hono ihu? Pe vili ke ʻasi hono kouʻahe ʻaki ʻae talaʻi ʻakau?
3 Te hará muchas peticiones, ¿o te hablará con palabras suaves?
Te ne fai ʻene ngaahi hū tāumaʻu kiate koe? Te ne lea ʻaki ʻae ngaahi lea malu kiate koe?
4 Hará un pacto con vosotros, para que lo tomes por siervo para siempre?
Te ne fai ʻae fuakava mo koe? Te ke maʻu ia ko hoʻo tamaioʻeiki ʻo taʻengata?
5 ¿Jugarás con él como con un pájaro? ¿O lo atarás para tus chicas?
Te ke fakavā mo ia ʻo hangē ko e manupuna? Pe te ke noʻotaki ia maʻa hoʻo kau taʻahine?
6 ¿Los comerciantes harán un trueque por él? ¿Lo repartirán entre los comerciantes?
ʻE fai kātoanga ʻaki ia ʻe ho kaumeʻa? Te nau vahevahe ia ki he kakai fakatau?
7 Puede llenar su piel con hierros de púas, o su cabeza con lanzas de pescado?
ʻOku ke faʻa fakapito hono kili ʻi he tao ukamea talatala? Pe ko hono ʻulu ʻi he tao hoka ika?
8 Pon tu mano sobre él. Recuerda la batalla, y no lo hagas más.
Hilifaki ho nima kiate ia, manatu ki he tau, pea ʻoua naʻa toe fai hā meʻa.
9 He aquí que la esperanza de él es vana. ¿No se abatirá uno incluso al verlo?
Vakai, ʻoku taʻeʻaonga ke ʻamanaki kiate ia: ʻikai ʻe tō ki lalo ha tokotaha ʻi he mamata pe kiate ia?
10 Nadie es tan feroz que se atreva a agitarlo. ¿Quién es, pues, el que puede presentarse ante mí?
ʻOku ʻikai ha tokotaha ʻoku loto lahi ʻe fie ueʻi ia ke tuʻu hake: pea ka kuo pehē, ko hai koā ʻe faʻa tuʻu ʻi hoku ʻao?
11 ¿Quién me ha dado primero, para que yo le pague? Todo bajo el cielo es mío.
Ko hai kuo ne tomuʻa fai kiate au koeʻuhi ke u totongi ia? Ko e meʻa kotoa pē ʻoku ʻi lalo langi ʻoku ʻaʻaku ia.
12 “No guardaré silencio sobre sus miembros, ni su poderosa fuerza, ni su buena contextura.
“ʻE ʻikai te u fakapuli hono ngaahi konga, pe ko hono mālohi, pe ko hono matamatalelei.
13 ¿Quién puede despojarse de su prenda exterior? ¿Quién se acercará a sus fauces?
Ko hai te ne faʻa ʻilo ʻae mata ʻo hono kofu? Pe ko hai ʻe faʻa haʻu kiate ia mo e palaiteli lou ua?
14 ¿Quién puede abrir las puertas de su rostro? Alrededor de sus dientes está el terror.
Ko hai te ne faʻa toʻo ʻae matapā ʻo hono mata? ʻOku fakailifia hono ngaahi nifo ʻoku takatakai.
15 Las fuertes escamas son su orgullo, encerrados juntos con un cierre hermético.
ʻOku viki ia ʻi hono ngaahi ʻuno, ʻaia ʻoku tāpuni fakataha ʻo hangē ko e meʻa pulusi maʻu.
16 Uno está tan cerca de otro, que ningún aire pueda interponerse entre ellos.
ʻOku fengūtaki pehē ʻae taha ki he taha, ʻaia ʻoku ʻikai faʻa hū ai ʻae matangi ʻi hona vahaʻa.
17 Están unidos entre sí. Se pegan entre sí, de modo que no se pueden separar.
ʻOku nau fehokotaki, ʻo fepikitaki fakataha, pea ʻe ʻikai faʻa vaheʻi.
18 Su estornudo hace brillar la luz. Sus ojos son como los párpados de la mañana.
ʻI heʻene mafatua ʻoku ulo ai ʻae maama, pea ʻoku tatau hono mata mo e laumata ʻoe pongipongi.
19 De su boca salen antorchas ardientes. Saltan chispas de fuego.
ʻOku ʻalu atu mei hono ngutu ʻae ngaahi maama ulo, ʻoku puna mei ai kituʻa ʻae ngaahi kalofiama.
20 De sus fosas nasales sale un humo, como de una olla hirviendo sobre un fuego de cañas.
ʻOku ʻalu atu ʻi hono avaʻi ihu ʻae ʻohuafi, ʻo hangē ko e kulo vai kuo lili, pe ko e fuʻu kulo.
21 Su aliento enciende las brasas. Una llama sale de su boca.
ʻOku tutu ʻe heʻene mānava ʻae malala, pea ʻoku ulo mai ʻae afi mei hono ngutu.
22 Hay fuerza en su cuello. El terror baila ante él.
ʻOku nofo ʻae mālohi ʻi hono kia, pea ʻoku liliu ʻae mamahi ko e fiefia ʻi hono ʻao.
23 Las escamas de su carne están unidas. Son firmes con él. No se pueden mover.
Ko hono ngaahi ʻioʻi kakano ʻoku piki fakataha: ʻoku mālohi ia ʻi ai; ʻoku ʻikai faʻa ueʻi.
24 Su corazón es firme como una piedra, sí, firme como la piedra de molino inferior.
ʻOku mālohi hono loto ʻo hangē ko e maka; ʻio, ʻoku fefeka ʻo hangē ko e konga ʻoe maka tokalalo ʻoe meʻa momosi.
25 Cuando se levanta, los poderosos tienen miedo. Se retiran ante su paliza.
ʻOka fokotuʻu hake ia ki ʻolunga, ʻoku manavahē ʻae kau mālohi: ko e meʻa ʻi he faʻa maumau ʻoku nau fakamaʻa ʻakinautolu.
26 Si uno lo ataca con la espada, no puede prevalecer; ni la lanza, ni el dardo, ni el asta puntiaguda.
Ko e heletā ʻo ia ʻoku ne tā kiate ia ʻoku ʻikai tau; pe ko e tao, pe ko e tokotoko, mo e kofutau.
27 Cuenta el hierro como paja, y el bronce como la madera podrida.
ʻOku tatau kiate ia ʻae ʻaione mo e mohuku, ʻae palasa mo e ʻakau popo.
28 La flecha no puede hacerle huir. Las piedras de la honda son como la paja para él.
ʻE ʻikai hola ia ʻi he ngahau: ʻoku ne liliu ʻae ngaahi makatā ko e veve.
29 Los palos se cuentan como rastrojos. Se ríe de las prisas de la jabalina.
ʻOku ne ui ʻae ngaahi ngahau ko e mohuku mōmoa: ʻoku kata ia ʻi he apoapo ʻoe tao.
30 Sus partes inferiores son como alfareros afilados, dejando un rastro en el barro como un trineo.
ʻOku ʻi lalo ʻiate ia ʻae ngaahi maka māsila: ʻoku ne folahi ki he pelepela ʻae ngaahi meʻa māsila.
31 Hace que lo profundo hierva como una olla. Hace que el mar sea como un bote de pomada.
ʻOku ne fakalili ʻae loloto ʻo hangē ko e kulo: ʻoku ne ngaohi ke tatau ʻae tahi mo e ipu ʻoe meʻa tākai.
32 Hace brillar un camino tras él. Se diría que el profundo tiene el pelo blanco.
ʻOku ne fakangingila ʻae hala kimui ʻiate ia; ʻe mahalo ʻe ha taha ʻoku hinehina ʻae loloto.
33 En la tierra no hay nada igual, que se hace sin miedo.
ʻOku ʻikai hano tatau ʻi he fonua, ʻaia kuo ngaohi ke taʻemanavahē.
34 Él ve todo lo que es alto. Es el rey de todos los hijos de la soberbia”.
ʻOku ne vakai ki he ngaahi meʻa māʻolunga kotoa pē: ko e tuʻi ia ki he ngaahi fānau kotoa pē ʻoe laukau.”