< Job 30 >
1 “Pero ahora los que son más jóvenes que yo se burlan de mí, cuyos padres consideré indignos de poner con mis perros pastores.
Inaianei ia e kataina mai ana ahau e te hunga tamariki rawa i ahau, e te hunga kihai nei ahau i whakaae kia uru o ratou matua ki roto ki nga kuri o taku kahui.
2 ¿De qué me sirve la fuerza de sus manos? hombres en los que la edad madura ha perecido?
Ae ra, hei aha maku te kaha o o ratou ringa? He hanga pirau nei hoki to ratou koroheketanga.
3 Están demacrados por la carencia y el hambre. Roen la tierra seca, en la penumbra del desperdicio y la desolación.
Tupuhi ana ratou i te rawakore, i te hemokai; e ngau ana ratou i te oneone pakapaka, i roto i te pouritanga o te tuhea, o te ururua.
4 Arrancan hierbas saladas junto a los arbustos. Las raíces del árbol de la retama son su alimento.
E whawhaki ana ratou i nga marou i roto o nga rakau ririki; a ko nga pakiaka hunipa hei kai ma ratou.
5 Son expulsados de entre los hombres. Lloran tras ellos como tras un ladrón,
He mea pei atu ratou i roto i nga tangata; e karangarangatia ana ratou ano he tahae.
6 para que vivan en valles espantosos, y en agujeros de la tierra y de las rocas.
Me noho rawa atu ratou i nga kapiti o nga awaawa, i nga waro o te whenua, i nga kamaka.
7 Rebuznan entre los arbustos. Están reunidos bajo las ortigas.
Tangi a kaihe ana ratou i roto i nga rakau ririki; huihuia ana ratou ki raro i nga ongaonga.
8 Son hijos de locos, sí, hijos de malvados. Fueron expulsados a latigazos de la tierra.
He tamariki ratou na nga kuware, ae ra, he tamariki na te hunga ingoakore; he hunga i patua atu i runga i te whenua.
9 “Ahora me he convertido en su canción. Sí, soy un sinónimo para ellos.
Inaianei ia kua waiho ahau hei waiata ma ratou, ae, hei whakatauki ma ratou.
10 Me aborrecen, se alejan de mí, y no duden en escupirme a la cara.
E whakarihariha mai ana ratou ki ahau, e neke rawa atu ana i ahau, a kahore e kaiponuhia e ratou te huware ki toku mata.
11 Porque ha desatado su cuerda y me ha afligido; y se han desprendido de la restricción ante mí.
Kua oti hoki tana aho te wewete e ia, a e whakatupuria kinotia ana ahau e ia, a kua tukua e ratou te paraire i toku aroaro.
12 A mi derecha se levanta la chusma. Me apartan los pies. Ellos lanzan sus caminos de destrucción contra mí.
I te taha ki matau ka ara te marea; taia ana e ratou oku waewae, a akina ana nga ara o a ratou whakangaromanga ki ahau.
13 Marcan mi camino. Promueven mi destrucción sin la ayuda de nadie.
E taka kino ana ratou i toku ara, e whakatupu ana i te he moku, a kahore he hoa mahi mo ratou.
14 Como a través de una amplia brecha llegan. Se enrollan en medio de la ruina.
Rite tonu ki te wai nui e pakaru mai ana to ratou haerenga mai: i taua whakangaromanga nei, huri mai ana ratou ki runga ki ahau:
15 Los terrores se han vuelto contra mí. Persiguen mi honor como el viento. Mi bienestar ha pasado como una nube.
Kua tahuri mai nga whakawehi ki ahau, e aru ana ratou i toku whakaaro rangatira ano he hau; ko te whakahauora moku, pahemo ke ana ano he kapua.
16 “Ahora mi alma se derrama dentro de mí. Los días de aflicción se han apoderado de mí.
Na inaianei kua maringi toku wairua i roto i ahau: mau pu ahau i nga ra o te tangi.
17 En la estación nocturna mis huesos están calados en mí, y los dolores que me roen no tienen descanso.
I te po e werohia ana oku wheua i roto i ahau; kahore hoki he okiokinga o nga mamae e ngau nei i ahau.
18 Mi vestimenta está desfigurada por una gran fuerza. Me ata como el cuello de mi túnica.
He kaha nui no toku mate i ahua ke ai toku kakahu; e awhi nei i ahau, e penei ana me te whiri o toku koti.
19 Me ha arrojado al fango. Me he convertido en polvo y cenizas.
Kua maka ahau e ia ki te paru, kua rite ahau ki te puehu, ki te pungarehu.
20 Clamo a ti, y no me respondes. Me pongo de pie, y tú me miras.
E tangi ana ahau ki a koe, heoi kahore koe e whakao mai ki ahau; e tu ana, heoi ka titiro kau mai koe ki ahau.
21 Te has vuelto cruel conmigo. Con la fuerza de tu mano me persigues.
Kua huri ke, kua kino tau mahi ki ahau: ko te kaha o tou ringa kei te tukino i ahau.
22 Me alzas al viento y me conduces con él. Me disuelves en la tormenta.
Kua hapainga ake ahau e koe ki te hau, a meinga ana tera e koe hei hoiho moku; a whakamotitia iho ahau e koe i roto i te tupuhi.
23 Porque sé que me llevarás a la muerte, a la casa designada para toda la vida.
E mohio ana hoki ahau tera ahau e kawea e koe ki te mate, ki te whare hoki i whakaritea mo te hunga ora katoa.
24 “Sin embargo, ¿no se tiende la mano en su caída? ¿O en su calamidad, por tanto, clamar por ayuda?
E kore ano ia tona ringa e totoro iho ki te urupa; ahakoa hei mate mona ka mea ia ki te karanga, he whakaaro ki enei mea.
25 ¿No lloré por el que estaba en apuros? ¿No se afligió mi alma por los necesitados?
Kihai ianei ahau i tangi ki te tangata he mate nei tona? kihai ranei toku wairua i pouri ki te rawakore?
26 Cuando buscaba el bien, vino el mal. Cuando esperaba la luz, llegó la oscuridad.
I ahau i tatari ai ki te pai, heoi kua tae mai te kino; tumanako atu ana ahau ki te marama, heoi kua tae mai te pouri.
27 Mi corazón está turbado y no descansa. Me han llegado días de aflicción.
Ko oku whekau, me te mea e koropupu ana, te ata takoto; haukotia mai ana ahau e nga ra o te tangi.
28 Voy de luto sin el sol. Me pongo de pie en la asamblea y pido ayuda.
E haereere pouri ana ahau, kahore he ra; ko taku whakatikanga ake i roto i te whakaminenga, ka karanga awhina.
29 Soy hermano de los chacales, y compañera de los avestruces.
Hei teina ahau ki nga tarakona, hei hoa mo nga ruru.
30 Mi piel se ennegrece y se desprende de mí. Mis huesos están quemados por el calor.
Ko toku kiri mangu tonu, e ngahoro ana i ahau, kaia ana oku wheua i te wera.
31 Por eso mi arpa se ha convertido en luto, y mi pipa en la voz de los que lloran.
No reira i tahuri ke ai taku hapa ki te tangi, me taku okana ki te reo o te hunga e uhunga ana.