< Job 30 >

1 Pero ahora se ríen de mí personas mucho más jóvenes que yo; personas a cuyos padres no pondría a trabajar con mis perros pastores.
“Ka ko eni, ʻoku manukiʻi au ʻekinautolu ʻoku mui ʻiate au, ka ko ʻenau ngaahi tamai ʻanautolu ne u fehiʻa ke lau fakataha mo e fanga kulī ʻo ʻeku ngaahi fanga manu.
2 Son demasiado débiles para serme útiles y están agotados.
‌ʻIo, ʻe ʻaonga fēfē kiate au ʻae mālohi ʻa honau nima, ka kuo ʻauha ʻenau motuʻa lelei?
3 Adelgazados por el hambre y la necesidad, tratan de comer la tierra seca en el desierto oscuro y desolado.
Ko e meʻa ʻi he masiva mo e honge naʻa nau ʻi he fakapoʻuli ʻo hangē ko e pō; ʻo feholaki ki he toafa kuo masiva mo siʻaki.
4 Allí recogen hierbas del desierto y las hojas de los arbustos, y comen las raíces de las retamas.
Naʻa nau tuʻusi ʻae ngaahi ʻakau kona, pea keli aka ke nau kai.
5 Fueron expulsados de la comunidad.
Naʻe kapusi ʻakinautolu mei he kakai, (pea naʻa nau kalanga ki ai ʻo hangē ki ha kaihaʻa; )
6 La gente gritaba tras ellos como si fueran ladrones. Tienen que vivir en barrancos peligrosos, en cuevas y entre las rocas.
Ke nau nofo ʻi he ngaahi lilifa ʻoe luo, ʻi he ngaahi ʻana ʻoe fonua, mo e ngaahi maka.
7 Gritan como animales entre los arbustos; se acurrucan entre la maleza para refugiarse.
Naʻa nau tangi mei he ngaahi ʻakau, pea nau fakataha ʻi lalo ʻi he ngaahi ʻakau talatala.
8 Son gente insensata, sin nombre, que ha sido expulsada de la tierra.
Ko e fānau ʻae kau vale, ko e hako ʻoe kakai meʻa vale; naʻe kapusi ʻakinautolu mei he fonua.
9 Pero ahora se burlan de mí en sus cantos; ¡me he convertido en un chiste para ellos!
“Ka ko eni, kuo u hoko au ko ʻenau hivehivaʻanga, ʻio, ko ʻenau lea manukiʻanga au.
10 Me desprecian y rehúyen; no dudan en escupirme a la cara.
‌ʻOku nau fakaliliʻa kiate au, pea nau hola mamaʻo ʻiate au, pea ʻikai te nau manavahē ke ʻaʻanu ki hoku mata.
11 Dios ha aflojado la cuerda de mi arco y me ha humillado.
Ko e meʻa ʻi heʻene vete ʻeku afo, ʻo tautea au, ko ia kuo nau tukuange ai foki ʻae noʻo ʻi hoku ʻao.
12 La chusma se levanta contra mí, y me hace correr; como una ciudad sitiada planifican formas de destruirme.
‌ʻOku tutuʻu ʻae kau talavou ʻi hoku toʻomataʻu; ʻoku nau tekeʻi hoku vaʻe, pea ʻoku nau fokotuʻu hake ʻo angatuʻu kiate au ʻae ngaahi hala ʻo honau fakaʻauha.
13 Cortan mi vía de escape; provocan mi caída y lo hacen sin ayuda de nadie.
‌ʻOku nau maumauʻi hoku hala, ʻoku nau fiefia ʻi heʻeku mamahi, ʻoku ʻikai hanau tokoni.
14 Entran por una amplia brecha; se precipitan mientras el muro se derrumba.
Naʻa nau feʻohofi mai ʻo hangē ʻi ha potu fālahi: pea ʻi he maumau naʻa nau filifilihi ʻakinautolu kiate au.
15 Me invaden los terrores; mi honor se lo lleva el viento; mi salvación se desvanece como una nube.
Kuo tō kiate au ʻae ngaahi ilifia: ʻoku nau tuli hoku laumālie ʻo hangē ko e matangi: pea ʻoku mole atu ʻeku lelei ʻo hangē ko e ʻao.
16 Y ahora mi vida se desvanece; cada día la desesperación me atenaza.
“Pea ko eni, kuo lilingi hoku laumālie ʻiate au; kuo puke au ʻe he ngaahi ʻaho ʻoe mamahi.
17 Por la noche mis huesos agonizan; el dolor me roe y no cesa.
‌ʻOku mahuhuhuhu ʻa hoku ngaahi hui ʻi he poʻuli: pea ʻoku ʻikai ke mālōlō siʻi hoku ngaahi uoua.
18 Dios me agarra bruscamente por la ropa; me tira del cuello de la camisa.
Kuo fetongi hoku kofu ʻe he mālohi lahi: ʻoku ne nonoʻo takatakai au ʻo hangē ko e kia ʻo hoku kofutuʻa.
19 Me ha arrojado al barro; me ha humillado como polvo y ceniza.
Kuo ne lī au ki he pelepela, pea kuo u tatau mo e efu mo e efuefu.
20 Dios, clamo a ti, pero no respondes; me presento ante ti, pero ni siquiera te fijas en mí.
‌ʻOku ou tangi kiate koe, ka ʻoku ʻikai te ke ongoʻi au: ʻoku ou tuʻu hake, ka ʻoku ʻikai te ke tokangaʻi au.
21 Te has vuelto cruel conmigo; usas tu poder para hacerme sufrir.
Kuo ke liliu ʻo taʻeʻofa kiate au: ʻoku ke tuʻu kiate au ʻaki ho nima mālohi.
22 Me levantas y me llevas en el viento; me arrojas en el torbellino.
‌ʻOku ke ʻohake au ki he matangi mo ke fakaheka au ki ai, pea ʻoku ke veteki ʻeku meʻa.
23 Sé que me llevas a la muerte, al lugar donde van todos los vivos.
He ʻoku ou ʻilo pau te ke ʻomi au ki he mate, pea ki he fale kuo tuʻutuʻuni ki he kakai moʻui kotoa pē.
24 ¿Quién querría dar una patada a un hombre cuando está abatido, cuando claman por ayuda en su momento de dificultad?
“Ka ʻe ʻikai te ne mafao atu hono nima ki he faʻitoka, neongo ʻoku nau tangi ʻi heʻene fakaʻauha.
25 ¿No lloré por los que pasaban por momentos difíciles? ¿No me afligí por lo que sufrían los pobres?
‌ʻIkai naʻaku tēngihia ia ʻaia naʻe mamahi? ʻIkai naʻe mamahi hoku laumālie koeʻuhi ko e masiva?
26 Pero cuando busqué el bien, sólo vino el mal, y cuando esperé la luz, todo lo que vino fue oscuridad.
‌ʻI heʻeku ʻamanaki ki he lelei, naʻe hoko mai ʻae kovi: pea ʻi heʻeku tatali ki he maama, ne hoko mai ʻae fakapoʻuli.
27 En mi interior hay confusión, nunca se detiene; me enfrento a días de desesperación.
Naʻe lili hoku fatu, ʻo ʻikai toka: naʻe taʻofi au ʻe he ngaahi ʻaho ʻoe mamahi.
28 Estoy tan deprimido; ver el sol no ayuda. Me pongo de pie en la asamblea y clamo por ayuda.
Naʻaku ʻalu mamahi pe ʻi he taʻeulo ʻae laʻā; ne u tuʻu hake ʻo tangi ʻi he fakataha.
29 Soy como un hermano de los chacales, un compañero de los búhos.
Ko e tokoua au ʻoe fanga talākoni, mo e kaumeʻa ʻoe fanga lulu.
30 Mi piel se ennegrece sobre mí; y mis huesos arden dentro de mí.
Kuo ʻuliʻuli hoku kili ʻiate au, pea kuo velehia hoku ngaahi hui ʻi he ʻafu.
31 Mi lira sólo toca canciones tristes, y mi pipa es la voz de los que lloran.
Kuo liliu ʻeku haʻape ko e tangi, pea ko ʻeku meʻa ifi ko e leʻo ʻokinautolu ʻoku tangi.

< Job 30 >