< 2 Crónicas 20 >

1 Después de esto, los moabitas y amonitas, así como algunos de los meunitas, vino a atacar a Josafat.
Pea hili ʻae meʻa ni, naʻe hoko ʻo pehē foki, ko e fānau ʻa Moape, mo e fānau ʻa ʻAmoni, mo e tokolahi naʻe fakataha mo e kau ʻAmoni, naʻa nau haʻu ke tauʻi ʻa Sihosafate:
2 Algunas personas vinieron y le dijeron a Josafat: “Un gran ejército viene a pelear contigo desde Edom, desde el otro lado del Mar Muerto. Ya han llegado a Hazazón-tamar” (también llamado En-gedi).
Pea naʻe haʻu ʻae niʻihi naʻe lea kia Sihosafate, ʻo pehē, “ʻOku haʻu ʻae fuʻu tokolahi ke tauʻi koe mei he tuʻa tahi ʻi he potu mai ki heni ʻo Silia: pea vakai, ʻoku nau ʻi Hesasonitea, ʻaia ko Eniketi.”
3 Josafat tuvo miedo y fue a preguntar al Señor qué hacer. También ordenó a todos los habitantes de Judá que ayunaran.
Pea naʻe manavahē ʻa Sihosafate, pea naʻa ne hanga ia ke kumi kia Sihova, pea ne fekau ke fai ʻae ʻaukai ʻi Siuta kotoa pē.
4 Entonces el pueblo de Judá se reunió en Jerusalén para orar al Señor; de hecho, vinieron de todas las ciudades de Judá para encomendarse a él.
Pea naʻe fakakātoa ʻa Siuta kotoa pē, ke kole ʻae tokoni meia Sihova: ʻio, naʻa nau haʻu mei he ngaahi kolo ʻo Siuta ke kumi kia Sihova.
5 Josafat se presentó ante el pueblo de Judá y de Jerusalén reunido en el Templo, frente al patio nuevo,
Pea naʻe tuʻu ʻa Sihosafate ʻi he fakataha ʻo Siuta mo Selūsalema, ʻi he fale ʻo Sihova, ʻi he potu ki muʻa ʻoe lotoʻā foʻou,
6 y dijo: “Señor, Dios de nuestros antepasados, ¿no eres tú el Dios del cielo? ¿No dominas todos los reinos terrestres? Posees fuerza y poder, y nadie puede enfrentarse a ti.
‌ʻO ne pehē, “ʻE Sihova ko e ʻOtua ʻo ʻemau ngaahi tamai, ʻikai ko e ʻOtua koe ʻi he langi? Pea ʻikai ʻoku ke pule ʻa koe ki he ngaahi puleʻanga kotoa pē ʻoe hiteni? Pea ʻikai ʻoku ʻi ho nima ʻae mālohi mo e mafai, koeʻuhi ke ʻoua naʻa faʻa angatuʻu ha tokotaha kiate koe?
7 Dios nuestro, ¿no expulsaste delante de tu pueblo Israel a los que vivían en esta tierra? ¿No diste esta tierra a los descendientes de tu amigo Abraham para siempre?
‌ʻIkai ko homau ʻOtua ʻa koe? Naʻa ke kapusi kituaʻā ʻae kakai ʻoe fonua ni mei he ʻao ʻo ho kakai ko ʻIsileli, mo ke foaki ia ki he hako ʻo ʻEpalahame ko ho kāinga ke taʻengata?
8 Ellos viven en la tierra y han construido aquí un Templo para honrarte, diciendo:
Pea naʻa nau nofo ai, pea kuo nau langa ʻi ai ʻae fale nofoʻanga moʻou ki ho huafa, ʻo pehē,
9 ‘Si nos sobreviene un desastre, ya sea una invasión o un juicio, una enfermedad o una hambruna, nos pondremos delante de este Templo y ante ti, porque este Templo es tuyo. Clamaremos a ti para que nos ayudes en nuestro sufrimiento, y tú nos escucharás y nos salvarás’.
‌ʻOka hoko ʻae kovi kiate kimautolu, ko e heletā, pe ko e fakamalaʻia, pe ko e mahaki lahi, pe ko e honge, kapau te mau tuʻu ʻi he mata fale ni, pea ʻi ho ʻao, (he ʻoku ʻi he fale ni ʻa ho huafa, ) pea [mau ]tangi kiate koe ʻi heʻemau tuʻutāmaki, pea te ke ongoʻi mo ke tokoni.
10 “Mira, aquí vienen los ejércitos de Amón, Moab y el Monte Seir, esos mismos países que no dejaste que Israel invadiera cuando salieron de Egipto. Israel los dejó en paz y no los destruyó.
Pea ko eni, vakai, ko e fānau ʻa ʻAmoni mo Moape mo e moʻunga ko Seia, ʻakinautolu naʻe ʻikai te ke tuku ʻa ʻIsileli ke nau tauʻi, ʻi heʻenau haʻu kituaʻā mei he fonua ko ʻIsipite, ka naʻa nau tafoki meiate kinautolu, pea naʻe ʻikai fakaʻauha ʻakinautolu:
11 ¡Mira cómo nos recompensan, viniendo a robar la tierra que nos diste a poseer para siempre!
Vakai, ki he anga ʻo ʻenau totongi kiate kimautolu, kuo haʻu ʻakinautolu ke kapusi ʻakimautolu mei ho tofiʻa, ʻaia kuo ke foaki kiate kimautolu ke mau maʻu.
12 Dios nuestro, ¿no los castigarás, porque no tenemos poder para enfrentar a un ejército tan grande que marcha contra nosotros? No sabemos qué hacer. Buscamos tu ayuda”.
‌ʻE homau ʻOtua, ʻe ʻikai te ke fakamaauʻi ʻakinautolu? He ʻoku ʻikai ha mālohi ʻiate kimautolu ki he fuʻu tokolahi ni ʻoku haʻu ke tauʻi ʻakimautolu: pea ʻoku ʻikai te mau ʻilo foki ʻae meʻa ke fai: ka ʻoku hanga homau mata kiate koe.”
13 Todos los hombres de Judá se pusieron de pie ante el Señor, junto con sus esposas, hijos y bebés.
Pea naʻe tuʻu hake ʻa Siuta kotoa pē ʻi he ʻao ʻo Sihova, fakataha mo ʻenau ngaahi fānau siʻi, mo honau ngaahi uaifi, mo ʻenau ngaahi fānau.
14 Entonces el Espíritu del Señor se apoderó de Jahaziel mientras estaba de pie en la asamblea. Era hijo de Zacarías, hijo de Benaía, hijo de Jeiel, hijo de Matanías, un levita de los descendientes de Asaf.
Pea naʻe hoko ai ʻae Laumālie ʻo Sihova kia Saesieli ko e foha ʻo Sakalia, ko e foha ʻo Penaia, ko e foha ʻo Seieli, ko e foha ʻo Matania, ko e tangata Livai ʻi he ngaahi foha ʻo ʻAsafi, ʻi he lotolotonga ʻoe fakataha:
15 Él dijo: “Escuchen todos los de Judá, el pueblo de Jerusalén y el rey Josafat. Esto es lo que el Señor tiene que decirles: No tengan miedo ni se desanimen por culpa de este gran ejército. Esta no es su batalla, ¡es la de Dios!
Pea pehē ʻe ia, “Mou fanongo mai, ʻa Siuta kotoa pē, mo e kakai ʻo Selūsalema, mo koe ʻae tuʻi ko Sihosafate, ʻOku pehē mai ʻe Sihova kiate kimoutolu, ʻoua naʻa mou manavahē pe ilifia koeʻuhi ko e fuʻu kakai tokolahi ni: he ʻoku ʻikai ʻamoutolu ʻae tau, ka ʻoku ʻi he ʻOtua ia.
16 Mañana marchen a enfrentarlos. Los verás subir por el paso de Ziz; los encontrarás al final del valle, frente al desierto de Jeruel.
Mou ʻalu hifo ʻapongipongi kiate kinautolu: vakai, ʻoku nau ʻalu hake ʻi he tahifohifo ʻo Sisi: pea te mou maʻu atu ʻakinautolu ʻi he ngataʻanga ʻoe vaitafe, ʻi he mata toafa ʻo Silueli.
17 Pero no es necesario que luches en esta batalla. Sólo quédense quietos y observen la victoria del Señor. Él está contigo, Judá y Jerusalén. ¡No tengan miedo ni se desanimen! Marchen a enfrentarlos, porque el Señor está con ustedes”.
‌ʻE ʻikai te mou tau ʻi he tau ni: kae tuʻumaʻu pe, ʻE Siuta mo Selūsalema, pea tuʻu longo pe, pea mamata ki he fakamoʻui ʻa Sihova maʻamoutolu: ʻoua naʻa mou manavahē pe ilifia: ʻalu atu kiate kinautolu ʻapongipongi: koeʻuhi ʻe ʻiate kimoutolu ʻa Sihova.”
18 Josafat se inclinó con el rostro hacia el suelo, y todo el pueblo de Judá y de Jerusalén se postró ante el Señor, adorándolo.
Pea naʻe punou hifo hono fofonga ʻe Sihosafate mo hono mata ki he kelekele: pea naʻe tō fakafoʻohifo ʻi he ʻao ʻo Sihova ʻa Siuta kotoa pē mo e kakai kotoa pē ʻo Selūsalema, ʻonau hū kia Sihova.
19 Entonces los levitas coatitas y corasitas se pusieron de pie para alabar al Señor, el Dios de Israel, gritando con fuerza.
Pea naʻe tuʻu hake ʻae kau Livai, ʻoe fānau ʻae kau Kohate, pea ʻi he fānau ʻa Kola, ke nau fakamālō kia Sihova ko e ʻOtua ʻo ʻIsileli ʻaki ʻae leʻo lahi ʻo māʻolunga.
20 A la mañana siguiente se levantaron temprano y fueron al desierto de Tecoa. Al salir, Josafat se levantó y dijo: “Escúchenme, pueblo de Judá y de Jerusalén. Confíen en el Señor, su Dios, y serán reivindicados; confíen en sus profetas, y tendrán éxito”.
Pea naʻa nau tuʻu hengihengi hake ʻi he ʻapongipongi, ʻo ʻalu atu ki he toafa ʻo Tikoa: pea ʻi heʻenau ʻalu atu, naʻe tuʻu ʻa Sihosafate ʻo ne pehē, “ʻE Siuta, mo kimoutolu ʻae kakai ʻo Selūsalema, tokanga kiate au: Tui kia Sihova ko homou ʻOtua, ko ia ʻe fakatuʻumaʻu ai ʻakimoutolu: tui ki heʻene kau palōfita, ko ia te mou monūʻia ai.”
21 Después de discutir con el pueblo, designó a unos cantores para que alabaran al Señor por su gloriosa y santa bondad. Ellos iban al frente del ejército, cantando: “¡Alaben al Señor, porque su amor digno de confianza es eterno!”
Pea hili ʻa ʻene fakakaukau fakataha mo e kakai, naʻe tuʻutuʻuni ʻe ia ʻae kau hiva kia Sihova, ke nau fakaongo lelei ʻae matamatalelei ʻoe māʻoniʻoni, ʻi heʻenau ʻalu kituaʻā ʻi he ʻao ʻoe tau, mo nau lea ʻo pehē, “Fakafetaʻi kia Sihova: he ʻoku tolonga taʻengata ʻene angaʻofa.”
22 En cuanto empezaron a cantar y a alabar, el Señor tendió una emboscada a los hombres de Amón, Moab y el monte Seír que venían a atacar a Judá, y fueron derrotados.
Pea ʻi heʻenau kamata ʻae hiva mo fai ʻae fakafetaʻi, naʻe fakatoka ʻe Sihova ʻae ngaahi malumu ki he fānau ʻa ʻAmoni, mo Moape, mo e moʻunga ko Seia naʻe haʻu ke tauʻi ʻa Siuta: pea naʻe teʻia ʻakinautolu.
23 Los hombres de Amón y Moab se volvieron contra los hombres del monte Seir, y los mataron a todos. Una vez que terminaron de aniquilar al ejército de Seir, se volvieron unos contra otros, destruyéndose.
He naʻe tuʻu ʻae fānau ʻa ʻAmoni mo Moape ʻo tauʻi ʻae kakai ʻoe moʻunga ko Seia, pea taaʻi mo fakaʻauha ʻakinautolu: pea hili ʻenau fakangata ʻae kakai ʻo Seia, ʻaia nau fai ʻo fetokoniʻaki ʻi he fetāmateʻaki ʻakinautolu.
24 Así que cuando los hombres de Judá llegaron a la torre de vigilancia en el desierto, se asomaron para ver al ejército enemigo y todo lo que vieron fueron cadáveres tirados en el suelo. Nadie había escapado.
Pea ʻi he hoko ʻa Siuta ʻo ofi ki he fale leʻo ʻi he toafa, pea nau fakasio atu ki he kakai, pea ʻiloange, ko e ngaahi sino mate pe ʻakinautolu, kuo nau tō ki he kelekele, pea naʻe ʻikai ha niʻihi kuo hao.
25 Cuando Josafat y su gente fueron a recoger el botín, encontraron una gran cantidad de ganado, equipo, ropa, y otros artículos de valor, más de lo que podían llevar. Tardaron tres días en recoger el botín porque era mucho.
Pea ʻi he hoko ʻa Sihosafate mo hono kakai ke ʻave ʻae vete ʻonautolu, naʻa nau ʻilo ʻiate kinautolu ʻae koloa lahi ʻi honau ngaahi sino mate, mo e ngaahi teunga maʻongoʻonga, ʻaia naʻa nau vete maʻanautolu, naʻe lahi hake ʻi heʻenau mafai ke fetuku ʻo ʻave: pea naʻa nau ʻaho tolu ʻi he tānaki ʻae koloa vete, he naʻe lahi ia.
26 Al cuarto día se reunieron en el Valle de la Bendición. Le pusieron este nombre porque allí bendecían al Señor. Hasta el día de hoy se le llama el Valle de la Bendición.
Pea ʻi hono ʻaho fā, naʻa nau fakakātoa ʻakinautolu ʻi he toafa ko Pelaka: he naʻa nau fakafetaʻi kia Sihova ʻi ai, ko ia naʻe fakahingoa ai ʻae potu ko ia ko “Pelaka,” ʻo aʻu ki he ʻaho ni.
27 Entonces todos los hombres de Judá y Jerusalén celebraron su regreso a Jerusalén, con Josafat a la cabeza, llenos de alegría por la victoria del Señor sobre sus enemigos.
Pea naʻe tafoki ʻae tangata kotoa pē ʻo Siuta mo Selūsalema, pea muʻomuʻa ʻa Sihosafate ʻiate kinautolu, ke nau toe ʻalu ki Selūsalema ʻi he fiefia: he naʻe fakafiefiaʻi ʻakinautolu ʻe Sihova ki honau ngaahi fili.
28 Entraron en Jerusalén y se dirigieron directamente al Templo del Señor, acompañados por la música de arpas, liras y trompetas.
Pea naʻa nau haʻu ki Selūsalema, mo e ngaahi ūtete mo e ngaahi haʻape mo e ngaahi meʻa lea ki he fale ʻo Sihova.
29 Todos los reinos de los alrededores se asombraron de Dios al oír que el Señor había luchado contra los enemigos de Israel.
Pea naʻe [tō ]ʻae manavahē ki he ʻOtua ki he ngaahi puleʻanga kotoa pē ʻoe ngaahi fonua ko ia, ʻi heʻenau ongoʻi naʻe tau ʻe Sihova ki he ngaahi fili ʻo ʻIsileli.
30 Josafat y su reino estaban en paz, pues Dios le dio descanso; no hubo ataques de ninguna dirección.
Ko ia naʻe fiemālie ʻae puleʻanga ʻo Sihosafate: he naʻe foaki kiate ia ʻe hono ʻOtua ʻae fiemālie ʻi he potu kotoa pē.
31 Así reinó Josafat sobre Judá, siendo rey a los treinta y cinco años, y reinó en Jerusalén durante veinticinco años. Su madre se llamaba Azuba, hija de Silhi.
Pea naʻe pule ʻa Sihosafate ki Siuta: naʻe tolungofulu taʻu mo e taʻu ʻe nima ia ʻi heʻene kamata pule, pea naʻe pule ia ʻi he taʻu ʻe uofulu ma nima ʻi Selūsalema. Pea ko e hingoa ʻo ʻene faʻē ko ʻAsupa ko e ʻofefine ʻo Sili.
32 Josafat siguió el camino de su padre Asa y no se apartó de él. Hizo lo que era correcto a los ojos del Señor.
Pea naʻe ʻalu ia ʻi he ngaahi hala ʻo ʻAsa ko ʻene tamai, pea naʻe ʻikai tafoki mei ai, ka naʻe fai ʻe ia ʻaia naʻe lelei ʻi he ʻao ʻo Sihova.
33 Sin embargo, los lugares altos no fueron eliminados, y el pueblo no se comprometió con el Dios de sus antepasados.
Ka ko e moʻoni naʻe ʻikai liʻaki ʻae ngaahi potu māʻolunga: koeʻuhi naʻe teʻeki ai teuteu honau loto ʻe he kakai ki he ʻOtua ʻo ʻenau ngaahi tamai.
34 El resto de lo que hizo Josafat, de principio a fin, está escrito en las Crónicas de Jehú, hijo de Hanani, registradas en el Libro de los Reyes de Israel.
Pea ko eni ko hono toe ʻoe ngāue ʻa Sihosafate, ko e ʻuluaki mo e kimui, vakai, kuo tohi ia ʻi he tohi ʻa Sehu, ko e foha ʻo Hanani, ʻaia kuo lau ia ʻi he tohi ʻoe ngaahi tuʻi ʻo ʻIsileli.
35 Más adelante en su vida, Josafat, rey de Judá, se alió con Ocozías, rey de Israel, quien hizo cosas malvadas.
Pea hili ʻae meʻa ni naʻe fakakau ia ʻe Sihosafate kia ʻAhasia ko e tuʻi ʻo ʻIsileli, ʻaia naʻe fai angakovi lahi:
36 Acordaron trabajar juntos y enviar barcos a Tarsis. Los barcos fueron construidos en Ezión-geber.
Pea naʻa ne kau taha mo ia ke faʻu ʻae ngaahi vaka ke ʻalu ki Tasisi: pea naʻa nau faʻu ʻae ngaahi vaka ʻi Esioni-Kepa.
37 Pero Eliezer, hijo de Dodava de Maresa, profetizó contra Josafat, diciendo: “Por haber hecho una alianza con Ocozías, el Señor destruirá lo que estás haciendo”. Entonces los barcos naufragaron y no pudieron navegar hasta Tarsis.
Pea naʻe lea ai ʻa ʻEliesa ko e foha ʻo Totava mei Malesa ʻo valoki ʻa Sihosafate, ʻo pehē, “Ko e meʻa ʻi hoʻo kau koe kia ʻAhasia, kuo maumau hoʻo ngaahi ngāue ʻe Sihova. Pea naʻe maumau ʻae ngaahi vaka, ko ia naʻe ʻikai te nau faʻa folau ki Tasisi.”

< 2 Crónicas 20 >