Job 37
1 Tudi ob tem moje srce trepeta in je premaknjeno iz svojega mesta.
Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.
2 Pozorno prisluhnite hrupu njegovega glasu in zvoku, ki gre iz njegovih ust.
Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.
3 Tega usmerja pod celotnim nebom in svoje bliskanje do koncev zemlje.
Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -
4 Za tem rjovi glas. Grmi z glasom svoje odličnosti in ne bo jih zadržal, ko se zasliši njegov glas.
iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.
5 Bog s svojim glasom čudovito grmi. Dela velike stvari, ki jih ne moremo doumeti.
Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.
6 Kajti snegu pravi: ›Bodi na zemlji, ‹ podobno majhnemu dežju in velikemu dežju njegove moči.
Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'
7 Pečati roko vsakega človeka, da bi vsi ljudje lahko poznali njegovo delo.
svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.
8 Potem gredo živali v brloge in ostanejo na svojih mestih.
U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.
9 Iz juga prihaja vrtinčast veter in mraz iz severa.
S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.
10 Z dihom Boga je dana zmrzal in širina vodá je omejena.
Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.
11 Tudi z namakanjem obtežuje debel oblak. Razpršuje svoj svetli oblak.
I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;
12 Ta je obrnjen ob njegovih nasvetih, da lahko naredijo karkoli jim zapoveduje na obličju zemeljskega [kroga] na zemlji.
kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.
13 Povzroča mu, da pride, bodisi za grajanje ali za njegovo deželo ali za usmiljenje.
Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.
14 Prisluhni temu, oh Job. Stoj mirno in preudari čudovita Božja dela.
Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.
15 Ali veš, kdaj jih je Bog razporedil in svetlobi svojega oblaka velel, da zasije?
Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?
16 Mar poznaš izravnavanja oblakov, čudovita dela njega, ki je popoln v spoznanju?
Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.
17 Kako so tvoje obleke tople, ko z južnim vetrom umiri zemljo?
Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?
18 Ali si ti z njim razprostrl nebo, ki je močno in kakor staljeno zrcalo?
Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?
19 Pouči nas, kaj mu bomo rekli, kajti svojega govora ne moremo urediti zaradi teme.
DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.
20 Mar mu bo povedano, da jaz govorim? Če človek govori, bo zagotovo požrt.
Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?
21 Sedaj ljudje ne vidimo svetle svetlobe, ki je v oblakih, toda veter gre mimo in jih očisti.
Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?
22 Lepo vreme prihaja iz severa. Z Bogom je strašno veličanstvo.
Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!
23 Glede Vsemogočnega, ne moremo ga srečati. Odličen je v moči, v sodbi in v obilici pravice. Ne bo prizadel.
Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.
24 Ljudje se ga zato bojijo. Ne ozira se na nobenega od tistih, ki so modrega srca.«
Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!”
