Job 29

1 Poleg tega je Job nadaljeval svojo prispodobo in rekel:

Još nastavi Jov besjedu svoju i reèe:

2 »Oh, da bi bil kakor v preteklih mesecih, kakor v dneh, ko me je Bog varoval,

O da bih bio kao preðašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog èuvaše,

3 ko je njegova sveča svetila nad mojo glavo in ko sem z njegovo svetlobo hodil skozi temo,

Kad svijetljaše svijeæom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hoðah po mraku,

4 kakor sem bil v dneh svoje mladosti, ko je bila Božja skrivnost na mojem šotoru,

Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,

5 ko je bil Vsemogočni še z menoj, ko so bili moji otroci okoli mene,

Kad još bijaše svemoguæi sa mnom, i djeca moja oko mene,

6 ko sem svoje korake umival z maslom in mi je skala izlivala reke olja,

Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi toèaše ulje potocima,

7 ko sem šel ven k velikim vratom skozi mesto, ko sem svoj sedež pripravil na ulici!

Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:

8 Mladeniči so me videli in se skrili in ostareli so se vzdignili in stali.

Mladiæi videæi me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,

9 Princi so zadržali govorjenje in na svoja usta položili svojo roko.

Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,

10 Plemiči so molčali in njihov jezik se je prilepil na nebo njihovih ust.

Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.

11 Ko me je uho zaslišalo, potem me je blagoslovilo in ko me je oko zagledalo, mi je dalo pričevanje,

Jer koje me uho èujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viðaše, svjedoèaše mi

12 ker sem osvobodil reveža, ki je jokal in osirotelega in tistega, ki ni imel nikogar, da mu pomaga.

Da izbavljam siromaha koji vièe, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;

13 Blagoslov tistega, ki je bil pripravljen, da umre, je prišel nadme. Vdovinemu srcu sem storil, da prepeva od radosti.

Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;

14 Nadel sem si pravičnost in ta me je oblekla. Moja sodba je bila kakor svečano oblačilo in diadem.

U pravdu se oblaèih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.

15 Bil sem oči slepemu in stopala hromemu.

Oko bijah slijepcu i noga hromu.

16 Bil sem oče revnemu in zadevo, ki je nisem poznal, sem preiskal.

Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.

17 Zlomil sem čeljusti zlobnemu in izpulil plen iz njegovih zob.

I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.

18 Potem sem rekel: ›Umrl bom v svojem gnezdu in svoje dneve bom pomnožil kakor pesek.‹

Zato govorah: u svojem æu gnijezdu umrijeti, i biæe mi dana kao pijeska.

19 Moja korenina je bila razprostrta pri vodah in rosa je vso noč ležala na moji mladiki.

Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noæ na mojim granama.

20 Moja slava je bila sveža v meni in moj lok je bil obnovljen v moji roki.

Slava moja pomlaðivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.

21 Možje so mi prisluhnili, čakali in molčali ob mojem nasvetu.

Slušahu me i èekahu, i muèahu na moj svjet.

22 Po mojih besedah niso ponovno spregovorili in moj govor je rosil nanje.

Poslije mojih rijeèi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.

23 Name so čakali kakor na dež in svoja usta so široko odprli kakor za pozni dež.

Jer me èekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd.

24 Če sem se jim smejal, temu niso verjeli. Svetlobe mojega obličja niso zavrgli.

Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.

25 Izbral sem njihovo pot in sedel [kot] vodja in prebival kakor kralj v vojski, kakor nekdo, ki tolaži žalovalce.

Kad bih otišao k njima, sjedah u zaèelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.