Pridigar 3
1 Za vsako stvar je obdobje in čas za vsak namen pod nebom:
Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
2 čas, da si rojen in čas za smrt, čas za sajenje in čas za ruvanje tega, kar je vsajeno,
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.
3 čas za ubijanje in čas za zdravljenje, čas za rušenje in čas za gradnjo,
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
4 čas za jokanje in čas za smejanje, čas za žalovanje in čas za ples,
Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
5 čas za odmetavanje kamnov in čas za zbiranje kamnov, čas za objemanje in čas za zadržanje pred objemanjem,
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.
6 čas za pridobivanje in čas za izgubljanje, in čas za hranjenje in čas za odmetavanje,
Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
7 čas za paranje in čas za šivanje, čas za molčanje in čas za govorjenje,
Vrijeme deranja i vrijeme š§ijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.
8 čas za ljubezen in čas za sovraštvo, čas vojne in čas miru.
Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira.
9 Kakšno korist ima kdor dela v tem, v čemer se trudi?
Koja je posleniku korist od njegovih napora?
10 Videl sem muko, ki jo Bog daje človeškim sinovom, da bi bili vežbani v tem.
Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.
11 Vsako stvar je naredil krasno ob svojem času. Prav tako je v njihovo srce postavil svet, tako da noben človek ne more spoznati dela, ki ga Bog dela od začetka do konca.
Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.
12 Vem, da ni dobrega v njih, temveč za človeka, da se veseli in da v svojem življenju dela dobro.
Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.
13 Prav tako, da naj bi vsak človek jedel, pil in užival dobro od vsega svojega truda, to je darilo od Boga.
I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar.
14 Vem, da karkoli Bog dela, bo to za vedno. Nič ne more biti k temu dodano niti karkoli od tega odvzeto. Bog to dela, da naj bi se ljudje bali pred njim.
I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje.
15 To, kar je bilo, je sedaj in to, kar naj bi bilo, je že bilo in Bog zahteva to, kar je minilo.
Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo.
16 Poleg tega sem pod soncem videl kraj sodbe, da je bila tam zlobnost in kraj pravičnosti, da je bila tam krivičnost.
Još vidim kako pod suncem umjesto pravice vlada nepravda i umjesto pravednika zločinac.
17 V svojem srcu sem rekel: ›Bog bo sodil pravičnega in zlobnega, kajti tam je čas za vsak namen in za vsako delo.‹
Zato rekoh u sebi: “Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin.”
18 V svojem srcu sem rekel glede stanja človeških sinov, da bi se jim Bog lahko pokazal in da bi lahko videli, da so oni sami živali.
Još rekoh u sebi: “Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri.”
19 Kajti to, kar zadene človeške sinove, zadene živali, celo ena stvar jih zadene; kakor umre eden, tako umre drugi, da, vsi imajo en dih, tako da človek nima nobene premoči nad živaljo, kajti vse je ničevost.
Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.
20 Vsi gredo k enemu kraju, vsi so iz prahu in vsi se ponovno spremenijo v prah.
I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju.
21 Kdo pozna človekovega duha, ki gre navzgor in duha živali, ki gre navzdol k zemlji?
Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?
22 Zatorej zaznavam, da ni ničesar boljšega, kakor da naj bi se človek veselil v svojih lastnih delih, kajti to je njegov delež, kajti kdo ga bo privedel, da vidi kaj bo za njim?
Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?
