Pesma nad pesmama 2

1 Ja sam ruža Saronska, ljiljan u dolu.

2 Što je ljiljan meðu trnjem, to je draga moja meðu djevojkama.

3 Što je jabuka meðu drvetima šumskim, to je dragi moj meðu momcima; željeh hlada njezina, i sjedoh, i rod je njezin sladak grlu mojemu.

4 Uvede me u kuæu gdje je gozba a zastava mu je ljubav k meni.

5 Potkrijepite me žbanovima, pridržite me jabukama, jer sam bolna od ljubavi.

6 Lijeva je ruka njegova meni pod glavom, a desnom me grli.

7 Zaklinjem vas, kæeri Jerusalimske, srnama i košutama poljskim, ne budite ljubavi moje, ne budite je, dok joj ne bude volja.

8 Glas dragoga mojega; evo ga, ide skaèuæi preko gora, poskakujuæi preko humova.

9 Dragi je moj kao srna ili kao jelenèe; evo ga, stoji iza našega zida, gleda kroz prozor, viri kroz rešetku.

10 Progovori dragi moj i reèe mi: ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi.

11 Jer gle, zima proðe, minuše daždi, otidoše.

12 Cvijeæe se vidi po zemlji, doðe vrijeme pjevanju, i glas grlièin èuje se u našoj zemlji.

13 Smokva je pustila zametke svoje, i loza vinova ucvala miriše. Ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi.

14 Golubice moja u rasjelinama kamenijem, u zaklonu vrletnom! daj da vidim lice tvoje, daj da èujem glas tvoj; jer je glas tvoj sladak i lice tvoje krasno.

15 Pohvatajte nam lisice, male lisice, što kvare vinograde, jer naši vinogradi cvatu.

16 Moj je dragi moj, i ja sam njegova, on pase meðu ljiljanima.

17 Dok zahladi dan i sjenke otidu, vrati se, budi kao srna, dragi moj, ili kao jelenèe po gorama razdijeljenijem.