Psalmi 69
1 Pomozi mi, Bože, jer doðe voda do duše.
In finem, pro iis, qui commutabuntur, David. Salvum me fac Deus: quoniam intraverunt aquæ usque ad animam meam.
2 Propadam u dubokom glibu, gdje nema dna; tonem vodi u dubine, i vali me zatrpavaju.
Infixus sum in limo profundi: et non est substantia. Veni in altitudinem maris: et tempestas demersit me.
3 Iznemogoh vièuæi, promuèe mi grlo, pobijelješe mi oèi pogledajuæi Boga.
Laboravi clamans, raucæ factæ sunt fauces meæ: defecerunt oculi mei, dum spero in Deum meum.
4 Onijeh koji mrze na me ni za što ima više nego kose na glavi mojoj; osiliše koji hoæe da me pogube, lažljivi neprijatelji moji. Što nijesam otimao, valja da vratim.
Multiplicati sunt super capillos capitis mei, qui oderunt me gratis. Confortati sunt qui persecuti sunt me inimici mei iniuste: quæ non rapui, tunc exolvebam.
5 Bože! ti znaš je li u meni bezumlje, i krivice moje nijesu sakrivene od tebe.
Deus tu scis insipientiam meam: et delicta mea a te non sunt abscondita.
6 Nemoj da se postide u meni koji se uzdaju u tebe, Gospode, Gospode nad vojskama! Nemoj da se posrame u meni koji traže tebe, Bože Izrailjev!
Non erubescant in me qui expectant te Domine, Domine virtutum. Non confundantur super me qui quærunt te, Deus Israel.
7 Jer tebe radi podnosim rug, i sramota popade lice moje.
Quoniam propter te sustinui opprobrium: operuit confusio faciem meam.
8 Tuðin postadoh braæi svojoj, i neznan sinovima matere svoje.
Extraneus factus sum fratribus meis, et peregrinus filiis matris meæ.
9 Jer revnost za kuæu tvoju jede me i ruženja onijeh koji tebe ruže padaju na me.
Quoniam zelus domus tuæ comedit me: et opprobria exprobrantium tibi, ceciderunt super me.
10 Plaèem, postim se dušom svojom, i to mi se prima za zlo;
Et operui in ieiunio animam meam: et factum est in opprobrium mihi.
11 Mjesto haljine oblaèim vreæu, i bivam im prièa.
Et posui vestimentum meum cilicium: et factus sum illis in parabolam.
12 O meni se razgovaraju sjedeæi na vratima, pijuæi vino pjevaju me.
Adversum me loquebantur qui sedebant in porta: et in me psallebant qui bibebant vinum.
13 A ja se molim tebi, Gospode; vrijeme je da se smiluješ, Bože; po velikoj milosti svojoj usliši me, jer je istinito spasenje tvoje.
Ego vero orationem meam ad te Domine: tempus beneplaciti Deus. In multitudine misericordiæ tuæ exaudi me, in veritate salutis tuæ:
14 Izvadi me iz gliba, da ne propadnem; da se izbavim od nenavidnika i iz duboke vode;
Eripe me de luto, ut non infigar: libera me ab iis, qui oderunt me, et de profundis aquarum.
15 Da me ne uzme voda na maticu, da me ne proždre puèina, i da ne sklopi jama nada mnom ždrijela svojega.
Non me demergat tempestas aquæ, neque absorbeat me profundum: neque urgeat super me puteus os suum.
16 Usliši me, Gospode, jer je blagost tvoja milosrdna, po velikoj dobroti svojoj pogledaj me.
Exaudi me Domine, quoniam benigna est misericordia tua: secundum multitudinem miserationum tuarum respice in me.
17 Nemoj odvratiti lica svojega od sluge svojega; jer me je tuga; pohitaj, usliši me.
Et ne avertas faciem tuam a puero tuo: quoniam tribulor, velociter exaudi me.
18 Približi se duši mojoj, izbavi je; nasuprot neprijateljima mojim izbavi me.
Intende animæ meæ, et libera eam: propter inimicos meos eripe me.
19 Ti znaš pod kakvim sam rugom, stidom i sramotom; pred tobom su svi neprijatelji moji.
Tu scis improperium meum, et confusionem meam, et reverentiam meam.
20 Sramota satr srce moje, iznemogoh; èekam hoæe li se kome sažaliti, ali nema nikoga; hoæe li me ko potješiti, ali ne nalazim.
In conspectu tuo sunt omnes qui tribulant me, improperium expectavit cor meum et miseriam. Et sustinui qui simul contristaretur, et non fuit: et qui consolaretur, et non inveni.
21 Daju mi žuè da jedem, i u žeði mojoj poje me octom.
Et dederunt in escam meam fel: et in siti mea potaverunt me aceto.
22 Trpeza njihova neka im bude mreža i zamka, to neka im bude plata.
Fiat mensa eorum coram ipsis in laqueum, et in retributiones, et in scandalum.
23 Neka im potamne oèi njihove, da ne vide, i njihove bedre raslabi zasvagda.
Obscurentur oculi eorum ne videant: et dorsum eorum semper incurva.
24 Izlij na njih jarost svoju, i plamen gnjeva tvojega neka ih obuzme!
Effunde super eos iram tuam: et furor iræ tuæ comprehendat eos.
25 Stan njihov neka opusti, i u njihovijem šatorima neka ne bude nikoga da živi.
Fiat habitatio eorum deserta: et in tabernaculis eorum non sit qui inhabitet.
26 Jer koga si ti porazio, oni gone, i umnožavaju jade onima koje si ti ranio.
Quoniam quem tu percussisti, persecuti sunt: et super dolorem vulnerum meorum addiderunt.
27 Meæi na njih krivicu za krivicom, da ne doðu do pravde tvoje.
Appone iniquitatem super iniquitatem eorum: et non intrent in iustitiam tuam.
28 Neka se izbrišu iz knjige živijeh, i s pravednicima nek ne budu zapisani.
Deleantur de Libro viventium: et cum iustis non scribantur.
29 A ja sam ništ i bolan; pomoæ tvoja, Bože, nek me zakloni.
Ego sum pauper et dolens: salus tua Deus suscepit me.
30 Slaviæu ime Božije u pjesmi, velièaæu ga u hvali.
Laudabo nomen Dei cum cantico: et magnificabo eum in laude:
31 To je Bogu milije od vola, od teleta s rogovima i s papcima.
Et placebit Deo super vitulum novellum: cornua producentem et ungulas.
32 Vidjeæe ništi i radovaæe se. Koji tražite Boga, oživjeæe srce vaše.
Videant pauperes et lætentur: quærite Deum, et vivet anima vestra:
33 Jer Bog èuje uboge, i sužanja svojih ne ogluša se.
Quoniam exaudivit pauperes Dominus: et vinctos suos non despexit.
34 Neka ga hvale nebesa i zemlja, mora i sve što se u njima mièe!
Laudent illum cæli et terra, mare, et omnia reptilia in eis.
35 Jer æe Bog spasti Sion, sazidaæe gradove Judine; i ljudi æe se ondje naseliti i naslijediæe ga.
Quoniam Deus salvam faciet Sion: et ædificabuntur civitates Iuda. Et inhabitabunt ibi, et hereditate acquirent eam.
36 I natražje æe se sluga njegovijeh utvrditi u njemu, i koji ljube ime njegovo nastavaæe na njemu.
Et semen servorum eius possidebit eam, et qui diligunt nomen eius, habitabunt in ea.
