Psalmi 44

1 Bože, svojim ušima slušasmo, oci nam naši pripovijedaše djelo koje si uèinio u njihovo vrijeme, u staro vrijeme.

2 Rukom svojom izgnao si narode, a njih posadio; iskorijenio si plemena, a njih namnožio.

3 Jer ne zadobiše zemlje svojim maèem, niti im mišica njihova pomože, nego tvoja desnica i tvoja mišica, i svjetlost lica tvojega, jer ti bijahu omiljeli.

4 Bože, care moj, ti si onaj isti, pošlji pomoæ Jakovu!

5 S tobom æemo izbosti neprijatelje svoje, i s imenom tvojim izgaziæemo one koji ustaju na nas.

6 Jer se ne uzdam u luk svoj, niti æe mi maè moj pomoæi.

7 Nego æeš nas ti izbaviti od neprijatelja našijeh, i nenavidnike naše posramiæeš.

8 Bogom æemo se hvaliti svaki dan, i ime tvoje slaviæemo dovijeka.

9 Ali sad si nas povrgao i posramio, i ne ideš s vojskom našom.

10 Obraæaš nas te bježimo ispred neprijatelja, i neprijatelji nas naši haraju.

11 Dao si nas kao ovce da nas jedu, i po narodima rasijao si nas.

12 U bescjenje si prodao narod svoj, i nijesi mu podigao cijene.

13 Dao si nas na potsmijeh susjedima našijem, da nam se rugaju i sramote nas koji žive oko nas.

14 Naèinio si od nas prièu u naroda, gledajuæi nas mašu glavom tuðinci.

15 Svaki je dan sramota moja preda mnom, i stid je popao lice moje

16 Od rijeèi potsmjevaèevih i rugaèevih, i od pogleda neprijateljevih i osvetljivèevih.

17 Sve ovo snaðe nas; ali ne zaboravismo tebe, niti prestupismo zavjeta tvojega.

18 Ne otstupi natrag srce naše, i stope naše ne zaðoše s puta tvojega.

19 Kad si nas bio u zemlji zmajevskoj, i pokrivao nas sjenom smrtnijem,

20 Onda da bijasmo zaboravili ime Boga svojega i podigli ruke svoje k Bogu tuðemu,

21 Ne bi li Bog iznašao to? Jer on zna tajne u srcu.

22 A ubijaju nas za tebe svaki dan; s nama postupaju kao s ovcama klanicama.

23 Ustani, što spavaš, Gospode! Probudi se, nemoj odbaciti zasvagda.

24 Zašto kriješ lice svoje? zaboravljaš nevolju i muku našu?

25 Duša naša pade u prah, tijelo je naše baèeno na zemlju.

26 Ustani, pomoæi naša, i izbavi nas radi milosti svoje.