Psalmi 19

1 Nebesa kazuju slavu Božiju, i djela ruku njegovijeh glasi svod nebeski.

Tseize’ i likerañey ty engen’Añahare, misenge o tolom-pità’eo i lañelañey.

2 Dan danu dokazuje, i noæ noæi javlja.

Handro an-kandro t’ie midoan-tsaontsy, haleñ’ an-kale te mitaron-kihitse.

3 Nema jezika, niti ima govora, gdje se ne bi èuo glas njihov.

Tsy aman-dañonañe tsy aman-tsara, tsy janjiñeñe o fiarañanaña’eo.

4 Po svoj zemlji ide kazivanje njihovo i rijeèi njihove na kraj vasiljene. Suncu je postavio stan na njima;

Fe manitsike ty tane toy o tali’ iareoo, pak’añ’olo-ty voatse toy o talili’eo; napo’e ama’e ao ty kivoho’ i àndroy.

5 I ono izlazi kao ženik iz ložnice svoje, kao junak veselo teèe putem.

Manahak’ i mpañenga miakatse i akiba’ey, mitreñe hoe fanalolahy miherereake an-day.

6 Izlazak mu je nakraj neba, i hod mu do kraja njegova; i niko nije sakriven od toplote njegove.

Hirik’angadon-dikerañ’eñe i fionjona’ey naho ty fiaria’e pak’ añ’olo’eo, vaho tsy eo ty mahafietake amy hatrovoha’ey.

7 Zakon je Gospodnji svršen, krijepi dušu; svjedoèanstvo je Gospodnje vjerno, daje mudrost nevještome.

Ki’e t’i Hà’ Iehovà, mañavao ty haveloñe; to ty taro’ Iehovà, mampahihitse ty sotra;

8 Naredbe su Gospodnje pravedne, vesele srce. Zapovijest je Gospodnja svijetla, prosvjetljuje oèi.

Mahity o fañè’ Iehovào, mampirebek’ arofo; hiringiri’e ty fandilia’ Iehovà, mpañazava fihaino;

9 Strah je Gospodnji èist, ostaje dovijeka. Sudovi su njegovi istini, pravedni svikoliki.

Malio ty fañeveñañe am’ Iehovà, tsy mb’ia ho modo; vantañe o fizakà’ Iehovào hene mahity;

10 Bolji su od zlata i dragog kamenja, slaði od meda koji teèe iz sata.

Mahasinda te amo volamenao, eka ndra volamena maro hiringiri’e; vaho mamy te amo tantele naho papi’e miorikeo;

11 I slugu tvojega oni su prosvijetlili; ko ih drži ima veliku platu.

mbore hatahatae’e i mpitoro’oy, ra’elahy ty tambe t’ie oriheñe.

12 Ko æe znati sve svoje pogrješke? Oèisti me i od tajnijeh;

Ia ty mahatsikarake o hila’eo? Liovo amo hakeo mietakeo iraho.

13 I od voljnijeh saèuvaj slugu svojega, da ne obladaju mnome. Tada æu biti svršen i èist od velikoga prijestupa.

Afofio amo mpitoro’oo o fisengeañeo, tsy mone hamehe ahy. Halio tahiñe amy zao iraho, vaho ho hahañe ami’ty fiolañe losotse.

14 Da su ti rijeèi usta mojih ugodne, i pomisao srca mojega pred tobom, Gospode, krjeposti moja i izbavitelju moj!

Ho no’o añ’atrefa’o abey o fivolam-bavakoo, naho ty fitsakorean-troko ry Iehovà, lamilamiko naho mpijebam-piaiko.