< Poslovice 5 >

1 Sine moj, slušaj mudrost moju, k razumu mojemu prigni uho svoje,
Mærk dig, min Søn, min Visdom, bøj til min Indsigt dit Øre,
2 Da se držiš razboritosti, i usne tvoje da hrane znanje.
at Kløgt må våge øver dig, Læbernes kundskab vare på dig.
3 Jer s usana tuðe žene kaplje med, i grlo joj je mekše od ulja;
Thi af Honning drypper den fremmedes Læber, glattere end Olie er hendes Gane;
4 Ali joj je pošljedak gorak kao pelen, oštar kao maè s obje strane oštar.
men til sidst er hun besk som Malurt, hvas som tveægget Sværd;
5 Noge joj slaze k smrti, do pakla dopiru koraci njezini. (Sheol h7585)
hendes Fødder styrer nedad mod Døden, til Dødsriget stunder hendes Fjed; (Sheol h7585)
6 Da ne bi mjerio puta životnoga, savijaju se staze njezine da ne znaš.
hun følger ej Livets Vej, hendes Spor er bugtet, hun ved det ikke.
7 Zato, djeco, poslušajte mene, i ne otstupajte od rijeèi usta mojih.
Hør mig da nu, min Søn, vig ikke fra min Munds Ord!
8 Neka je daleko od nje put tvoj, i ne približuj se k vratima kuæe njezine,
Lad din Vej være langt fra hende, kom ej hendes Husdør nær,
9 Da ne bi dao drugima slave svoje i godina svojih nemilostivome,
at du ikke må give andre din Ære, en grusom Mand dine År.
10 Da se ne bi tuðinci nasitili tvojega blaga i trud tvoj da ne bi bio u tuðoj kuæi,
at ikke dit Gods skal mætte fremmede, din Vinding ende i Andenmands Hus,
11 I da ne ridaš na pošljedak, kad se stroši meso tvoje i tijelo tvoje,
så du gribes af Anger til sidst, når dit Kød og Huld svinder hen,
12 I reèeš: kako mrzih na nastavu, i kako srce moje prezira karanje!
og du siger: "Ak, at jeg hadede Tugt, at mit Hjerte lod hånt om Revselse,
13 I ne poslušah glasa uèitelja svojih, i ne prignuh uha svojega k onima koji me uèahu!
så jeg ikke lød mine Læreres Røst, ej bøjed mit Øre til dem, som lærte mig!
14 Umalo ne zapadoh u svako zlo usred zbora i skupštine.
Nær var jeg kommet i alskens Ulykke midt i Forsamling og Menighed!"
15 Pij vodu iz svojega studenca i što teèe iz tvojega izvora.
Drik Vand af din egen Cisterne og rindende Vand af din Brønd;
16 Neka se razlivaju tvoji izvori na polje, i potoci po ulicama.
lad ej dine Kilder flyde på Gaden, ej dine Bække på Torvene!
17 Imaj ih sam za se, a ne tuðin s tobom.
Dig skal de tilhøre, dig alene, ingen fremmed ved Siden af dig!
18 Blagosloven da je izvor tvoj, i veseli se ženom mladosti svoje;
Velsignet være dit Væld, og glæd dig ved din Ungdoms Hustru,
19 Neka ti je kao košuta mila i kao srna ljupka; dojke njezine neka te opijaju u svako doba, u ljubavi njezinoj posræi jednako.
den elskelige Hind, den yndige Gazel; hendes Elskov fryde dig stedse, berus dig altid i hendes Kærlighed!
20 A zašto bi, sine, posrtao za tuðinkom i golio njedra tuðoj,
Hvi beruser du dig, min Søn, i en fremmed og tager en andens Hustru i Favn?
21 Kad su pred oèima Gospodu putovi svaèiji, i mjeri sve staze njegove?
Thi for HERRENs Øjne er Menneskets Veje, grant følger han alle dets Spor;
22 Bezbožnika æe uhvatiti njegova bezakonja, i u uža grijeha svojih zaplešæe se;
den gudløse fanges af egen Brøde og holdes fast i Syndens Reb;
23 Umrijeæe bez nastave, i od mnoštva ludosti svoje lutaæe.
han dør af Mangel på Tugt, går til ved sin store Dårskab.

< Poslovice 5 >