< Poslovice 17 >
1 Bolji je zalogaj suha hljeba s mirom nego kuæa puna poklane stoke sa svaðom.
2 Razuman sluga biæe gospodar nad sinom sramotnijem i s braæom æe dijeliti našljedstvo.
3 Topionica je za srebro i peæ za zlato, a srca iskušava Gospod.
4 Zao èovjek pazi na usne zle, a lažljivac sluša jezik pakostan.
5 Ko se ruga siromahu, sramoti stvoritelja njegova; ko se raduje nesreæi, neæe ostati bez kara.
6 Vijenac su starcima unuci, a slava sinovima oci njihovi.
7 Ne prilièi bezumnom visoka besjeda, akamoli knezu lažljiva besjeda.
8 Poklon je dragi kamen onome koji ga prima, kuda se god okrene napreduje.
9 Ko pokriva prijestup, traži ljubav; a ko ponavlja stvar, rastavlja glavne prijatelje.
10 Ukor tišti razumnoga veæma nego ludoga sto udaraca.
11 Zao èovjek traži samo odmet, ali æe se ljut glasnik poslati na nj.
12 Bolje je da èovjeka srete medvjedica kojoj su oteti medvjediæi, nego bezumnik u svom bezumlju.
13 Ko vraæa zlo za dobro, neæe se zlo odmaæi od kuæe njegove.
14 Ko poène svaðu, otvori ustavu vodi; zato prije nego se zametne, proði se raspre.
15 Ko opravda krivoga i ko osudi pravoga, obojica su gad Gospodu.
16 Na što je blago bezumnome u ruci kad nema razuma da pribavi mudrost?
17 U svako doba ljubi prijatelj, i brat postaje u nevolji.
18 Èovjek bezuman daje ruku i jamèi se za prijatelja svojega.
19 Ko miluje svaðu, miluje grijeh; ko podiže uvis vrata svoja, traži pogibao.
20 Ko je opaka srca, neæe naæi dobra; i ko dvolièi jezikom, pašæe u zlo.
21 Ko rodi bezumna, na žalost mu je, niti æe se radovati otac luda.
22 Srce veselo pomaže kao lijek, a duh žalostan suši kosti.
23 Bezbožnik prima poklon iz njedara da prevrati putove pravdi.
24 Razumnomu je na licu mudrost, a oèi bezumniku vrljaju nakraj zemlje.
25 Žalost je ocu svojemu sin bezuman, i jad roditeljci svojoj.
26 Nije dobro globiti pravednika, ni da knezovi biju koga što je radio pravo.
27 Usteže rijeèi svoje èovjek koji zna, i tiha je duha èovjek razuman.
28 I bezuman kad muèi, misli se da je mudar, i razuman, kad stiskuje usne svoje.
