Tužbalice 5

1 Opomeni se, Gospode, što nas zadesi; pogledaj i vidi sramotu našu.

Tiahio, ry Iehovà, i nifetsak’ ama’ay zay; vazohò vaho oniño ty fisalara’ay!

2 Našljedstvo naše privali se tuðincima, domovi naši inostrancima.

Natolotse amo ambahinio ty lova’ay, amo rene-taneo o akiba’aio.

3 Postasmo sirote, bez oca, matere naše kao udovice.

Bode zahay henaneo, toe bode rae; remavoiñe o rene’aio.

4 Svoju vodu pijemo za novce, svoja drva kupujemo.

Tsy mete tsy vilie’ay ty rano hinome’ay; kaloeñe o hatae avori’aio.

5 Na vratu nam je jaram, i gone nas; umoreni nemamo odmora.

Ampisoañeñe o hatò’aio; màmake zahay tsy maharendre-pitofàñe.

6 Pružamo ruku k Misircima i Asircima, da se nasitimo hljeba.

Fa nanolo-pitàñe amy Mitsraime zahay naho amy Asore, hitakara’ay mofo mahàtsake.

7 Oci naši zgriješiše, i nema ih, a mi nosimo bezakonja njihova.

Nandilatse o roae’aio; tsy eo ka iereo; zahay avao ty mivave o hakeo’eo.

8 Robovi nam gospodare, nema nikoga da izbavi iz ruku njihovijeh.

Fehe’ o ondevoo, fe tsy eo ty hamotsots’anay am-pità’ iareo.

9 Sa strahom za život svoj od maèa u pustinji donosimo sebi hljeb.

Mampamoe’ aiñe ty ahazoa’ay haneñe, amy fibara an-dratraratray.

10 Koža nam pocrnje kao peæ od ljute gladi.

Mahamainte ty holi’ay hoe toñake I kerè matrovokey.

11 Sramote žene na Sionu i djevojke po gradovima Judinijem.

Vahorañe e Tsione ao o rakemba’aio, naho amo rova’ Iehodào o somondrara’aio.

12 Knezove vješaju svojim rukama, ne poštuju lica staraèkoga.

Aradorado am-pità’e o roandriañeo; tsy iasiañe ty lahara’ o androanavio.

13 Mladiæe uzimaju pod žrvnje, i djeca padaju pod drvima.

Azitse handisañe ty ajalahy naho midaleandaleañe o jolingao te mijiny hatae.

14 Staraca nema više na vratima, ni mladiæa na pjevanju.

Napo’ o androanavio ty lalam-bey, nado o ajalahio ty bekobeko.

15 Nesta radosti srcu našemu, igra naša pretvori se u žalost.

Nijihetse ty hafalean’ arofo’ay; nifotetse ho fandalàñe o tsinja’aio.

16 Pade vijenac s glave naše; teško nama, što zgriješismo!

Po-tsabaka zahay; feh’ohatse fa niota!

17 Stoga je srce naše žalosno, stoga oèi naše potamnješe,

Izay ty mahasiloke o tro’aio, izay ty mahalopelope o fihaino’aio;

18 Sa gore Siona, što opustje, i lisice idu po njoj.

toe i Vohi-Tsione mangoakoakey; mitingañ’ ao o farasio.

19 Ti, Gospode, ostaješ dovijeka, prijesto tvoj od koljena do koljena.

Fa Ihe ry Iehovà, nainai’e tsy modo ty fifehea’o; pak’amo tariratse fara-mandimbeo ty fiambesa’o.

20 Zašto hoæeš da nas zaboraviš dovijeka, da nas ostaviš zadugo?

Akore t’ie naforintse’o? Amoea’o andro maro hao zahay?

21 Obrati nas, Gospode, k sebi, i obratiæemo se; ponovi dane naše kako bijahu prije.

Ampolio ama’o, ry Iehovà, hibodaña’ay; vaò manahake o andro taoloo o andro’aio—

22 Jer eda li æeš nas sasvijem odbaciti i gnjeviti se na nas veoma?

Fa naitoa’o zafezanake, naho loho niviñera’o.