Jov 9
1 A Jov odgovori i reèe:
Et respondens Iob, ait:
2 Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao èovjek biti prav pred Bogom?
Vere scio quod ita sit, et quod non iustificetur homo compositus Deo.
3 Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuæe na jednu.
Si voluerit contendere cum eo, non poterit ei respondere unum pro mille.
4 Mudar je srcem i jak snagom; ko se je opro njemu i bio sreæan?
Sapiens corde est, et fortis robore: quis restitit ei, et pacem habuit?
5 On premješta gore, da niko i ne opazi; prevraæa ih u gnjevu svom;
Qui transtulit montes, et nescierunt hi quos subvertit in furore suo.
6 On kreæe zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju;
Qui commovet terram de loco suo, et columnæ eius concutiuntur.
7 On kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapeèaæava zvijezde;
Qui præcipit Soli, et non oritur: et stellas claudit quasi sub signaculo:
8 On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim;
Qui extendit cælos solus, et graditur super fluctus maris.
9 On je naèinio zvijezde kola i štape i vlašiæe i druge jugu u dnu;
Qui facit Arcturum, et Oriona, et Hyadas, et interiora austri.
10 On èini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.
Qui facit magna, et incomprehensibilia, et mirabilia, quorum non est numerus.
11 Gle, ide mimo mene, a ja ne vidim; proðe, a ja ga ne opazim.
Si venerit ad me, non videbo eum: si abierit, non intelligam.
12 Gle, kad uhvati, ko æe ga nagnati da vrati? ko æe mu kazati: šta radiš?
Si repente interroget, quis respondebit ei? vel quis dicere potest: Cur ita facis?
13 Bog ne usteže gnjeva svojega, padaju poda nj oholi pomoænici.
Deus, cuius iræ nemo resistere potest, et sub quo curvantur qui portant orbem.
14 A kako bih mu ja odgovarao i birao rijeèi protiv njega?
Quantus ergo sum ego, ut respondeam ei, et loquar verbis meis cum eo?
15 Da sam i prav, neæu mu se odgovoriti, valja da se molim sudiji svojemu.
Qui etiam si habuero quippiam iustum, non respondebo, sed meum iudicem deprecabor.
16 Da ga zovem i da mi se odzove, još ne mogu vjerovati da je èuo glas moj.
Et cum invocantem exaudierit me, non credo quod audierit vocem meam.
17 Jer me je vihorom satro i zadao mi mnogo rana ni za što.
In turbine enim conteret me, et multiplicabit vulnera mea etiam sine causa.
18 Ne da mi da odahnem, nego me siti grèinama.
Non concedit requiescere spiritum meum, et implet me amaritudinibus.
19 Ako je na silu, gle, on je najsilniji; ako na sud, ko æe mi svjedoèiti?
Si fortitudo quæritur, robustissimus est: si æquitas iudicii, nemo audet pro me testimonium dicere.
20 Da se pravdam, moja æe me usta osuditi; da sam dobar, pokazaæe da sam nevaljao.
Si iustificare me voluero, os meum condemnabit me: si innocentem ostendero, pravum me comprobabit.
21 Ako sam dobar, neæu znati za to; omrzao mi je život moj.
Etiam si simplex fuero, hoc ipsum ignorabit anima mea, et tædebit me vitæ meæ.
22 Svejedno je; zato rekoh: i dobroga i bezbožnoga on potire.
Unum est quod locutus sum, et innocentem et impium ipse consumit.
23 Kad bi još ubio biè najedanput! ali se smije iskušavanju pravijeh.
Si flagellat, occidat semel, et non de pœnis innocentum rideat.
24 Zemlja se daje u ruke bezbožniku; lice sudija njezinijeh zaklanja; ako ne on, da ko?
Terra data est in manus impii, vultum iudicum eius operit: quod si non ille est, quis ergo est?
25 Ali dani moji biše brži od glasnika; pobjegoše, ne vidješe dobra.
Dies mei velociores fuerunt cursore: fugerunt, et non viderunt bonum.
26 Proðoše kao brze laðe, kao orao kad leti na hranu.
Pertransierunt quasi naves poma portantes, sicut aquila volans ad escam.
27 Ako reèem: zaboraviæu tužnjavu svoju, ostaviæu gnjev svoj i okrijepiæu se;
Cum dixero: Nequaquam ita loquar: commuto faciem meam, et dolore torqueor.
28 Strah me je od svijeh muka mojih, znam da me neæeš opravdati.
Verebar omnia opera mea, sciens quod non parceres delinquenti.
29 Biæu kriv; zašto bih se muèio uzalud?
Si autem et sic impius sum, quare frustra laboravi?
30 Da se izmijem vodom šnježanicom, i da oèistim sapunom ruke svoje,
Si lotus fuero quasi aquis nivis, et fulserit velut mundissimæ manus meæ:
31 Tada æeš me zamoèiti u jamu da se gade na me moje haljine.
Tamen sordibus intinges me, et abominabuntur me vestimenta mea.
32 Jer nije èovjek kao ja da mu odgovaram, da idem s njim na sud;
Neque enim viro qui similis mei est, respondebo: nec qui mecum in iudicio ex æquo possit audiri.
33 Niti ima meðu nama kmeta da bi stavio ruku svoju meðu nas dvojicu.
Non est qui utrumque valeat arguere, et ponere manum suam in ambobus.
34 Neka odmakne od mene prut svoj, i strah njegov neka me ne straši;
Auferat a me virgam suam, et pavor eius non me terreat.
35 Tada æu govoriti, i neæu ga se bojati; jer ovako ne znam za sebe.
Loquar, et non timebo eum: neque enim possum metuens respondere.
