Jov 7
1 Nije li èovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadnièarski?
Militia est vita hominis super terram: et sicut dies mercenarii, dies eius.
2 Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadnièar èeka da svrši,
Sicut servus desiderat umbram, et sicut mercenarius praestolatur finem operis sui:
3 Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noæi muène odreðene mi.
Sic et ego habui menses vacuos, et noctes laboriosas enumeravi mihi.
4 Kad legnem, govorim: kad æu ustati? i kad æe proæi noæ? i sitim se prevræuæi se do svanuæa.
Si dormiero, dicam: Quando consurgam? et rursum expectabo vesperam, et replebor doloribus usque ad tenebras.
5 Tijelo je moje obuèeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i rašèinja se.
Induta est caro mea putredine et sordibus pulveris, cutis mea aruit, et contracta est.
6 Dani moji brži biše od èunka, i proðoše bez nadanja.
Dies mei velocius transierunt quam a texente tela succiditur, et consumpti sunt absque ulla spe.
7 Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neæe više vidjeti dobra,
Memento quia ventus est vita mea, et non revertetur oculus meus ut videat bona.
8 Niti æe me vidjeti oko koje me je viðalo; i tvoje oèi kad pogledaju na me, mene neæe biti.
Nec aspiciet me visus hominis: oculi tui in me, et non subsistam.
Sicut consumitur nubes, et pertransit: sic qui descenderit ad inferos, non ascendet. (Sheol h7585)
10 Neæe se više vratiti kuæi svojoj, niti æe ga više poznati mjesto njegovo.
Nec revertetur ultra in domum suam, neque cognoscet eum amplius locus eius.
11 Zato ja neæu braniti ustima svojim, govoriæu u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje.
Quapropter et ego non parcam ori meo, loquar in tribulatione spiritus mei: confabulabor cum amaritudine animae meae.
12 Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene?
Numquid mare ego sum, aut cetus, quia circumdedisti me carcere?
13 Kad reèem: potješiæe me odar moj, postelja æe mi moja oblakšati tužnjavu,
Si dixero: Consolabitur me lectulus meus, et relevabor loquens mecum in strato meo:
14 Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama,
Terrebis me per somnia, et per visiones horrore concuties.
15 Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje.
Quam ob rem elegit suspendium anima mea, et mortem ossa mea.
16 Dodijalo mi je; neæu dovijeka živjeti; proði me se; jer su dani moji taština.
Desperavi, nequaquam ultra iam vivam: parce mihi, nihil enim sunt dies mei.
17 Šta je èovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj?
Quid est homo, quia magnificas eum? aut quid apponis erga eum cor tuum?
18 Da ga pohodiš svako jutro, i svaki èas kušaš ga?
Visitas eum diluculo, et subito probas illum:
19 Kad æeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju?
Usquequo non parcis mihi, nec dimittis me ut glutiam salivam meam?
20 Zgriješio sam; šta æu ti èiniti, o èuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu?
Peccavi, quid faciam tibi o custos hominum? quare posuisti me contrarium tibi, et factus sum mihimetipsi gravis?
21 Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer æu sad leæi u prah, i kad me potražiš, mene neæe biti.
Cur non tollis peccatum meum, et quare non aufers iniquitatem meam? ecce, nunc in pulvere dormiam: et si mane me quaesieris, non subsistam.
