< Jov 41 >
1 Hoæeš li udicom izvuæi krokodila ili užem podvezati mu jezik?
Prenderai tu il coccodrillo all’amo? Gli assicurerai la lingua colla corda?
2 Hoæeš li mu provuæi situ kroz nos? ili mu šiljkom provrtjeti èeljusti?
Gli passerai un giunco per le narici? Gli forerai le mascelle con l’uncino?
3 Hoæe li te mnogo moliti, ili æe ti laskati?
Ti rivolgerà egli molte supplicazioni? Ti dirà egli delle parole dolci?
4 Hoæe li uèiniti vjeru s tobom da ga uzmeš da ti bude sluga dovijeka?
Farà egli teco un patto perché tu lo prenda per sempre al tuo servizio?
5 Hoæeš li se igrati s njim kao sa pticom, ili æeš ga vezati djevojkama svojim?
Scherzerai tu con lui come fosse un uccello? L’attaccherai a un filo per divertir le tue ragazze?
6 Hoæe li se njim èastiti drugovi? razdijeliti ga meðu trgovce?
Ne trafficheranno forse i pescatori? Lo spartiranno essi fra i negozianti?
7 Hoæeš li mu napuniti kožu šiljcima i glavu ostvama?
Gli coprirai tu la pelle di dardi e la testa di ramponi?
8 Digni na nj ruku svoju; neæeš više pominjati boja.
Mettigli un po’ le mani addosso!… Ti ricorderai del combattimento e non ci tornerai!
9 Gle, zaludu je nadati mu se; kad ga samo ugleda èovjek, ne pada li?
Ecco, fallace è la speranza di chi l’assale; basta scorgerlo e s’è atterrati.
10 Nema slobodna koji bi ga probudio; a ko æe stati preda me?
Nessuno è tanto ardito da provocarlo. E chi dunque oserà starmi a fronte?
11 Ko mi je prije dao što, da mu vratim? što je god pod svijem nebom, moje je.
Chi mi ha anticipato alcun che perch’io glielo debba rendere? Sotto tutti i cieli, ogni cosa è mia.
12 Neæu muèati o udima njegovijem ni o sili ni o ljepoti stasa njegova.
E non vo’ tacer delle sue membra, della sua gran forza, della bellezza della sua armatura.
13 Ko æe mu uzgrnuti gornju odjeæu? k èeljustima njegovijem ko æe pristupiti?
Chi l’ha mai spogliato della sua corazza? Chi è penetrato fra la doppia fila de’ suoi denti?
14 Vrata od grla njegova ko æe otvoriti? strah je oko zuba njegovijeh.
Chi gli ha aperti i due battenti della gola? Intorno alla chiostra de’ suoi denti sta il terrore.
15 Krljušti su mu jaki štitovi spojeni tvrdo.
Superbe son le file de’ suoi scudi, strettamente uniti come da un sigillo.
16 Blizu su jedna do druge da ni vjetar ne ulazi meðu njih.
Uno tocca l’altro, e tra loro non passa l’aria.
17 Jedna je za drugu prionula, drže se i ne rastavljaju se.
Sono saldati assieme, si tengono stretti, sono inseparabili.
18 Kad kiha kao da munja sijeva, a oèi su mu kao trepavice u zore.
I suoi starnuti dànno sprazzi di luce; i suoi occhi son come le palpebre dell’aurora.
19 Iz usta mu izlaze luèevi, i iskre ognjene skaèu.
Dalla sua bocca partono vampe, ne scappan fuori scintille di fuoco.
20 Iz nozdrva mu izlazi dim kao iz vreloga lonca ili kotla.
Dalle sue narici esce un fumo, come da una pignatta che bolla o da una caldaia.
21 Dah njegov raspaljuje ugljevlje i plamen mu izlazi iz usta.
L’alito suo accende i carboni, e una fiamma gli erompe dalla gola.
22 U vratu mu stoji sila, i pred njim ide strah.
Nel suo collo risiede la forza, dinanzi a lui salta il terrore.
23 Udi mesa njegova spojeni su, jednostavno je na njemu, ne razmièe se.
Compatte sono in lui le parti flosce della carne, gli stanno salde addosso, non si muovono.
24 Srce mu je tvrdo kao kamen, tvrdo kao donji žrvanj.
Il suo cuore è duro come il sasso, duro come la macina di sotto.
25 Kad se digne, dršæu junaci, i od straha oèišæaju se od grijeha svojih.
Quando si rizza, tremano i più forti, e dalla paura son fuori di sé.
26 Da ga udari maè, ne može se održati, ni koplje ni strijela ni oklop.
Invano lo si attacca con la spada; a nulla valgon lancia, giavellotto, corazza.
27 Njemu je gvožðe kao pljeva, a mjed kao trulo drvo.
Il ferro è per lui come paglia; il rame, come legno tarlato.
28 Neæe ga potjerati strijela, kamenje iz praæe njemu je kao slamka;
La figlia dell’arco non lo mette in fuga; le pietre della fionda si mutano per lui in stoppia.
29 Kao slama su mu ubojne sprave, i smije se baèenom koplju.
Stoppia gli par la mazza e si ride del fremer della lancia.
30 Pod njim su oštri crepovi, stere sebi oštre stvari u glibu.
Il suo ventre è armato di punte acute, e lascia come tracce d’erpice sul fango.
31 Èini, te vri dubina kao lonac, i more se muti kao u stupi.
Fa bollire l’abisso come una caldaia, del mare fa come un gran vaso da profumi.
32 Za sobom ostavlja svijetlu stazu, rekao bi da je bezdana osijedjela.
Si lascia dietro una scia di luce; l’abisso par coperto di bianca chioma.
33 Ništa nema na zemlji da bi se isporedilo s njim, da bi stvoreno bilo da se nièega ne boji.
Non v’è sulla terra chi lo domi; è stato fatto per non aver paura.
34 Što je god visoko prezire, car je nad svijem zvijerjem.
Guarda in faccia tutto ciò ch’è eccelso, è re su tutte le belve più superbe”.