Jov 4
1 Tada odgovori Elifas Temanac i reèe:
Respondens autem Eliphaz Themanites, dixit:
2 Ako ti progovorimo, da ti neæe biti dosadno? ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori?
Si cœperimus loqui tibi, forsitan moleste accipies; sed conceptum sermonem tenere quis poterit?
3 Gle, uèio si mnoge, i ruke iznemogle krijepio si;
Ecce docuisti multos, et manus lassas roborasti;
4 Rijeèi su tvoje podizale onoga koji padaše, i utvrðivao si koljena koja klecahu.
vacillantes confirmaverunt sermones tui, et genua trementia confortasti.
5 A sada kad doðe na tebe, klonuo si; kad se tebe dotaèe, smeo si se.
Nunc autem venit super te plaga, et defecisti; tetigit te, et conturbatus es.
6 Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?
Ubi est timor tuus, fortitudo tua, patientia tua, et perfectio viarum tuarum?
7 Opomeni se, ko je prav poginuo, i gdje su pravedni istrijebljeni?
Recordare, obsecro te, quis umquam innocens periit? aut quando recti deleti sunt?
8 Kako sam ja vidio, koji oru muku i siju nevolju, to i žanju.
Quin potius vidi eos qui operantur iniquitatem, et seminant dolores, et metunt eos,
9 Od dihanja Božijega ginu, i od daha nozdara njegovijeh nestaje ih.
flante Deo perisse, et spiritu iræ ejus esse consumptos.
10 Rika lavu, i glas ljutom lavu i zubi laviæima satiru se.
Rugitus leonis, et vox leænæ, et dentes catulorum leonum contriti sunt.
11 Lav gine nemajuæi lova, i laviæi rasipaju se.
Tigris periit, eo quod non haberet prædam, et catuli leonis dissipati sunt.
12 Još doðe tajno do mene rijeè, i uho moje doèu je malo.
Porro ad me dictum est verbum absconditum, et quasi furtive suscepit auris mea venas susurri ejus.
13 U mislima o noænijem utvarama, kad tvrd san pada na ljude,
In horrore visionis nocturnæ, quando solet sopor occupare homines,
14 Strah poduze me i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje,
pavor tenuit me, et tremor, et omnia ossa mea perterrita sunt;
15 I duh proðe ispred mene, i dlake na tijelu mojem nakostriješiše se.
et cum spiritus, me præsente, transiret, inhorruerunt pili carnis meæ.
16 Stade, ali mu ne poznah lica; prilika bijaše pred oèima mojima, i muèeæi èuh glas:
Stetit quidam, cujus non agnoscebam vultum, imago coram oculis meis, et vocem quasi auræ lenis audivi.
17 Eda li je èovjek pravedniji od Boga? eda li je èovjek èistiji od tvorca svojega?
Numquid homo, Dei comparatione, justificabitur? aut factore suo purior erit vir?
18 Gle, slugama svojim ne vjeruje, i u anðela svojih nalazi nedostataka;
Ecce qui serviunt ei, non sunt stabiles, et in angelis suis reperit pravitatem;
19 Akamoli u onijeh koji stoje u kuæama zemljanijem, kojima je temelj na prahu i satiru se brže nego moljac.
quanto magis hi qui habitant domos luteas, qui terrenum habent fundamentum, consumentur velut a tinea?
20 Od jutra do veèera satru se, i nestane ih navijek da niko i ne opazi.
De mane usque ad vesperam succidentur; et quia nullus intelligit, in æternum peribunt.
21 Slava njihova ne prolazi li s njima? Umiru, ali ne u mudrosti.
Qui autem reliqui fuerint, auferentur ex eis; morientur, et non in sapientia.
