Jov 37
1 I od toga drkæe srce moje, i otskaèe sa svojega mjesta.
He dongah ka lungbuei lakueng tih a hmuen lamloh cungpet.
2 Slušajte dobro gromovni glas njegov i govor što izlazi iz usta njegovijeh.
A ol dongkah khoponah te hnatun hnatun. A ka lamloh caitawknah thoeng.
3 Pod sva nebesa pušta ga, i svjetlost svoju do krajeva zemaljskih.
Vaan boeih hmuiah a hlah tih a vangnah loh diklai hmoi duela pawk.
4 Za njom rièe grom, grmi glasom velièanstva svojega, niti što odgaða kad se èuje glas njegov.
A hnukkah a kawk ol khaw a hoemdamnah ol neh hum tih a ol a yaak vaengah rhaek uelh sak boeh.
5 Divno Bog grmi glasom svojim, èini stvari velike, da ih ne možemo razumjeti.
Pathen loh a ol neh khobaerhambae a saii khungdaeng tih hum dae m'ming uh moenih.
6 Govori snijegu: padni na zemlju; i daždu sitnome i daždu silnome.
Vuelsong neh khotlan khonal te, 'Diklai ah om saeh,’ a ti vaengah khotlan khonal khaw a sarhi tak.
7 Zapeèaæava ruku svakom èovjeku, da pozna sve poslenike svoje.
Amah kutngo hlang boeih ming sak ham hlang boeih kah kut te rhodaek a soei pah.
8 Tada zvijer ulazi u jamu, i ostaje na svojoj loži.
Te vaengah mulhing khaw a khui la kun tih a khuisaek ah kho a sak.
9 S juga dolazi oluja, i sa sjevera zima.
Cangpalam te imkhui lamloh, khosik te tlangpuei lamloh ha thoeng.
10 Od dihanja Božijega postaje led, i široke vode stiskuju se.
Pathen kah hiil lamloh rhaelnu khaw a khueh tih tui daang mangdaeng mangtok la om.
11 I da se natapa zemlja, natjeruje oblak, i rasipa oblak svjetlošæu svojom.
Khomai te cingtui loh a rhih sak tih cingmai loh amah kah vangnah te a taekyak.
12 I on se obræe i tamo i amo po volji njegovoj da èini sve što mu zapovjedi po vasiljenoj.
Te khaw diklai kah lunglai hman ah a uen boeih te saii hamla a niing, a niing dongah kuluk la a hil.
13 Èini da se naðe ili za kar ili za zemlju ili za dobroèinstvo.
Te te caitueng lam khaw, a khohmuen ham khaw, sitlohnah ham khaw a thoeng sak.
14 Èuj to, Jove, stani i gledaj èudesa Božija.
Job, he he hnakaeng lah. Pai lamtah Pathen kah khobaerhambae he yakming lah.
15 Znaš li kako ih Bog ureðuje i kako sija svjetlošæu iz oblaka svojega?
Te rhoek soah Pathen loh a khueh tih a cingmai kah vangnah a sae te na ming a?
16 Znaš li kako vise oblaci? Znaš li èudesa onoga koji je savršen u svakom znanju?
Poeknah rhuemtuet, mangvawt khomai a haainah te na ming a?
17 Kako ti se haljine ugriju kad umiri zemlju od juga?
Tuithim loh khohmuen a mong sak vaengah na himbai te aka bae sak,
18 Jesi li ti s njim razapinjao nebesa, koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo?
Hmaidan a hlawn bangla khomong a thah la amah taengah na nulh thai aya?
19 Nauèi nas šta æemo mu reæi; ne možemo od tame govoriti po redu.
Amah taengah metla n'thui ham khaw kaimih tueng lah. Hmaisuep hmai ah n'tawn uh thai pawt oe.
20 Hoæe li mu ko pripovjediti što bih ja govorio? Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt.
Hlang loh a dolh hamla thui cakhaw ka thui bangla amah taengah a tae pa aya?
21 Ali sada ne mogu ljudi gledati u svjetlost kad sjaje na nebu, pošto vjetar proðe i oèisti ga;
Tahae ah khaw vangnah a hmuh uh moenih. A aa te khohli loh a yawn tih a caihcil hnukkah khomong dongah tueng.
22 Sa sjevera dolazi kao zlato; ali je u Bogu strašnija slava.
Tlangpuei lamkah sui te mueithennah rhih om Pathen taengla pawk.
23 Svemoguæ je, ne možemo ga stignuti; velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muèi.
Tlungthang te thadueng a len dongah a tiktamnah m'hmuh lek moenih. Duengnah khaw a cungkuem dongah hlang a phaep moenih.
24 Zato ga se boje ljudi: ne može ga vidjeti nikakav mudarac.
Hlang rhoek loh amah te a rhih uh tangloeng dongah lungbuei aka cueih rhoek takuem khaw a sawt moenih,” a ti.
