Jov 36
1 Još govori Elijuj i reèe:
Addens quoque Eliu, hæc locutus est:
2 Potrpi me malo, i pokazaæu ti, jer još ima što bih govorio za Boga.
Sustine me paululum, et indicabo tibi: adhuc enim habeo quod pro Deo loquar.
3 Poèeæu izdaleka besjedu svoju, i pokazaæu da je tvorac moj pravedan.
Repetam scientiam meam a principio, et operatorem meum probabo justum.
4 Doista, neæe biti lažne rijeèi moje, kod tebe je koji pravo misli.
Vere enim absque mendacio sermones mei, et perfecta scientia probabitur tibi.
5 Gle, Bog je silan, ali nikoga ne odbacuje, silan je snagom srèanom.
Deus potentes non abjicit, cum et ipse sit potens:
6 Ne da živjeti bezbožniku, a nevoljnicima èini pravdu.
sed non salvat impios, et judicium pauperibus tribuit.
7 Ne odvraæa od pravednika oèiju svojih, nego još s carevima na prijesto posaðuje ih navijek, te se uzvišuju.
Non auferet a justo oculos suos: et reges in solio collocat in perpetuum, et illi eriguntur.
8 Ako li su okovani u puta i svezani užima nevoljnièkim,
Et si fuerint in catenis, et vinciantur funibus paupertatis,
9 Tada im napominje djela njihova i bezakonja njihova kako su silna.
indicabit eis opera eorum, et scelera eorum, quia violenti fuerunt.
10 I otvora im uho da bi se popravili, i govori im da se vrate od bezakonja.
Revelabit quoque aurem eorum, ut corripiat: et loquetur, ut revertantur ab iniquitate.
11 Ako poslušaju i stanu mu služiti, dovršuju dane svoje u dobru i godine svoje u radosti.
Si audierint et observaverint, complebunt dies suos in bono, et annos suos in gloria:
12 Ako li ne poslušaju, ginu od maèa i umiru s bezumlja.
si autem non audierint, transibunt per gladium, et consumentur in stultitia.
13 A koji su licemjerna srca, navlaèe gnjev i ne vièu kad ih poveže;
Simulatores et callidi provocant iram Dei, neque clamabunt cum vincti fuerint.
14 Umire u mladosti duša njihova i život njihov meðu kurvama.
Morietur in tempestate anima eorum, et vita eorum inter effeminatos.
15 Izbavlja nevoljnika iz nevolje njegove i otvora mu uho u muci.
Eripiet de angustia sua pauperem, et revelabit in tribulatione aurem ejus.
16 Tako bi i tebe izveo iz tjeskobe na prostrano mjesto, gdje ništa ne dosaðuje, i mirni sto tvoj bio bi pun pretiline.
Igitur salvabit te de ore angusto latissime, et non habente fundamentum subter se: requies autem mensæ tuæ erit plena pinguedine.
17 Ali si zaslužio sud bezbožnièki; i sud i pravda snaðe te.
Causa tua quasi impii judicata est: causam judiciumque recipies.
18 Doista, gnjev je na tebi; gledaj da te ne odbaci u karanju, te te veliki otkup neæe izbaviti.
Non te ergo superet ira ut aliquem opprimas: nec multitudo donorum inclinet te.
19 Hoæe li gledati na tvoje bogatstvo? neæe ni na zlato ni na kaku silu blaga tvojega.
Depone magnitudinem tuam absque tribulatione, et omnes robustos fortitudine.
20 Ne uzdiši za noæu u koju narodi odlaze na svoje mjesto.
Ne protrahas noctem, ut ascendant populi pro eis.
21 Èuvaj se da ne pogledaš na taštinu i voliš nju nego nevolju.
Cave ne declines ad iniquitatem: hanc enim cœpisti sequi post miseriam.
22 Gle, Bog je najviši svojom silom, ko je uèitelj kao on?
Ecce Deus excelsus in fortitudine sua, et nullus ei similis in legislatoribus.
23 Ko mu je odredio put njegov? ili ko æe mu reæi: èiniš nepravo?
Quis poterit scrutari vias ejus? aut quis potest ei dicere: Operatus es iniquitatem?
24 Opominji se da velièaš djela njegova, koja gledaju ljudi.
Memento quod ignores opus ejus, de quo cecinerunt viri.
25 Svi ljudi vide ih, svaki ih gleda izdaleka.
Omnes homines vident eum: unusquisque intuetur procul.
26 Gle, Bog je velik, i ne možemo ga poznati, broj godina njegovijeh ne može se dokuèiti.
Ecce Deus magnus vincens scientiam nostram: numerus annorum ejus inæstimabilis.
27 Jer on steže kaplje vodene, koje liju dažd iz oblaka njegovijeh;
Qui aufert stillas pluviæ, et effundit imbres ad instar gurgitum,
28 Kad teku oblaci, kaplju na mnoštvo ljudsko.
qui de nubibus fluunt quæ prætexunt cuncta desuper.
29 I ko bi razumio prostor oblacima i grmljavu u šatoru njegovu?
Si voluerit extendere nubes quasi tentorium suum,
30 Kako prostire nad njim svjetlost svoju, i dubine morske pokriva?
et fulgurare lumine suo desuper, cardines quoque maris operiet.
31 Tijem sudi narodima, daje hrane izobila.
Per hæc enim judicat populos, et dat escas multis mortalibus.
32 Rukama zaklanja svjetlost, i nareðuje koga da srete,
In manibus abscondit lucem, et præcepit ei ut rursus adveniat.
33 Javljajuæi prema njemu dobru volju svoju, i prema stoci i prema rodu zemaljskom.
Annuntiat de ea amico suo, quod possessio ejus sit, et ad eam possit ascendere.
