Jov 36
1 Još govori Elijuj i reèe:
Elihu nastavi i reče:
2 Potrpi me malo, i pokazaæu ti, jer još ima što bih govorio za Boga.
“Strpi se malo, pa ću te poučit', jer još nisam sve rekao za Boga.
3 Poèeæu izdaleka besjedu svoju, i pokazaæu da je tvorac moj pravedan.
Izdaleka ću svoje iznijet' znanje da Stvoritelja svojega opravdam.
4 Doista, neæe biti lažne rijeèi moje, kod tebe je koji pravo misli.
Zaista, za laž ne znaju mi riječi, uza te je čovjek znanjem savršen.
5 Gle, Bog je silan, ali nikoga ne odbacuje, silan je snagom srèanom.
Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega.
6 Ne da živjeti bezbožniku, a nevoljnicima èini pravdu.
Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja.
7 Ne odvraæa od pravednika oèiju svojih, nego još s carevima na prijesto posaðuje ih navijek, te se uzvišuju.
S pravednika on očiju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni.
8 Ako li su okovani u puta i svezani užima nevoljnièkim,
Ako su negvam' oni okovani i užetima nevolje sputani,
9 Tada im napominje djela njihova i bezakonja njihova kako su silna.
djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti.
10 I otvora im uho da bi se popravili, i govori im da se vrate od bezakonja.
Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane.
11 Ako poslušaju i stanu mu služiti, dovršuju dane svoje u dobru i godine svoje u radosti.
Poslušaju li te mu se pokore, dani im završavaju u sreći, u užicima godine njihove.
12 Ako li ne poslušaju, ginu od maèa i umiru s bezumlja.
Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znajući kako.
13 A koji su licemjerna srca, navlaèe gnjev i ne vièu kad ih poveže;
A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomoć kad ih on okuje;
14 Umire u mladosti duša njihova i život njihov meðu kurvama.
u cvatu svoga dječaštva umiru i venu poput hramskih milosnika.
15 Izbavlja nevoljnika iz nevolje njegove i otvora mu uho u muci.
Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesreći otvara mu oči:
16 Tako bi i tebe izveo iz tjeskobe na prostrano mjesto, gdje ništa ne dosaðuje, i mirni sto tvoj bio bi pun pretiline.
izbavit će te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgraničnim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga.
17 Ali si zaslužio sud bezbožnièki; i sud i pravda snaðe te.
Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti,
18 Doista, gnjev je na tebi; gledaj da te ne odbaci u karanju, te te veliki otkup neæe izbaviti.
nek' te obilje odsad ne zavede i nek' te dar prebogat ne iskvari.
19 Hoæe li gledati na tvoje bogatstvo? neæe ni na zlato ni na kaku silu blaga tvojega.
Nek' ti je gavan k'o čovjek bez zlata, a čovjek jake ruke poput slaba.
20 Ne uzdiši za noæu u koju narodi odlaze na svoje mjesto.
Ne goni one koji su ti tuđi da rodbinu na njino mjesto staviš.
21 Èuvaj se da ne pogledaš na taštinu i voliš nju nego nevolju.
Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje snađe tebe iskušenje.
22 Gle, Bog je najviši svojom silom, ko je uèitelj kao on?
Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar učitelja ima poput njega?
23 Ko mu je odredio put njegov? ili ko æe mu reæi: èiniš nepravo?
Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: 'Radio si krivo'?
24 Opominji se da velièaš djela njegova, koja gledaju ljudi.
Spomeni se veličati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše.
25 Svi ljudi vide ih, svaki ih gleda izdaleka.
S udivljenjem svijet čitav ga promatra, divi se čovjek, pa ma izdaleka.
26 Gle, Bog je velik, i ne možemo ga poznati, broj godina njegovijeh ne može se dokuèiti.
Veći je Bog no što pojmit' možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih!
27 Jer on steže kaplje vodene, koje liju dažd iz oblaka njegovijeh;
U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara.
28 Kad teku oblaci, kaplju na mnoštvo ljudsko.
Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato.
29 I ko bi razumio prostor oblacima i grmljavu u šatoru njegovu?
Tko li će shvatit' širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora?
30 Kako prostire nad njim svjetlost svoju, i dubine morske pokriva?
Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva.
31 Tijem sudi narodima, daje hrane izobila.
Pomoću njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva.
32 Rukama zaklanja svjetlost, i nareðuje koga da srete,
On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi.
33 Javljajuæi prema njemu dobru volju svoju, i prema stoci i prema rodu zemaljskom.
Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu.
