Jov 29

1 Još nastavi Jov besjedu svoju i reèe:

Poleg tega je Job nadaljeval svojo prispodobo in rekel:

2 O da bih bio kao preðašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog èuvaše,

»Oh, da bi bil kakor v preteklih mesecih, kakor v dneh, ko me je Bog varoval,

3 Kad svijetljaše svijeæom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hoðah po mraku,

ko je njegova sveča svetila nad mojo glavo in ko sem z njegovo svetlobo hodil skozi temo,

4 Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,

kakor sem bil v dneh svoje mladosti, ko je bila Božja skrivnost na mojem šotoru,

5 Kad još bijaše svemoguæi sa mnom, i djeca moja oko mene,

ko je bil Vsemogočni še z menoj, ko so bili moji otroci okoli mene,

6 Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi toèaše ulje potocima,

ko sem svoje korake umival z maslom in mi je skala izlivala reke olja,

7 Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:

ko sem šel ven k velikim vratom skozi mesto, ko sem svoj sedež pripravil na ulici!

8 Mladiæi videæi me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,

Mladeniči so me videli in se skrili in ostareli so se vzdignili in stali.

9 Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,

Princi so zadržali govorjenje in na svoja usta položili svojo roko.

10 Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.

Plemiči so molčali in njihov jezik se je prilepil na nebo njihovih ust.

11 Jer koje me uho èujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viðaše, svjedoèaše mi

Ko me je uho zaslišalo, potem me je blagoslovilo in ko me je oko zagledalo, mi je dalo pričevanje,

12 Da izbavljam siromaha koji vièe, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;

ker sem osvobodil reveža, ki je jokal in osirotelega in tistega, ki ni imel nikogar, da mu pomaga.

13 Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;

Blagoslov tistega, ki je bil pripravljen, da umre, je prišel nadme. Vdovinemu srcu sem storil, da prepeva od radosti.

14 U pravdu se oblaèih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.

Nadel sem si pravičnost in ta me je oblekla. Moja sodba je bila kakor svečano oblačilo in diadem.

15 Oko bijah slijepcu i noga hromu.

Bil sem oči slepemu in stopala hromemu.

16 Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.

Bil sem oče revnemu in zadevo, ki je nisem poznal, sem preiskal.

17 I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.

Zlomil sem čeljusti zlobnemu in izpulil plen iz njegovih zob.

18 Zato govorah: u svojem æu gnijezdu umrijeti, i biæe mi dana kao pijeska.

Potem sem rekel: ›Umrl bom v svojem gnezdu in svoje dneve bom pomnožil kakor pesek.‹

19 Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noæ na mojim granama.

Moja korenina je bila razprostrta pri vodah in rosa je vso noč ležala na moji mladiki.

20 Slava moja pomlaðivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.

Moja slava je bila sveža v meni in moj lok je bil obnovljen v moji roki.

21 Slušahu me i èekahu, i muèahu na moj svjet.

Možje so mi prisluhnili, čakali in molčali ob mojem nasvetu.

22 Poslije mojih rijeèi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.

Po mojih besedah niso ponovno spregovorili in moj govor je rosil nanje.

23 Jer me èekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd.

Name so čakali kakor na dež in svoja usta so široko odprli kakor za pozni dež.

24 Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.

Če sem se jim smejal, temu niso verjeli. Svetlobe mojega obličja niso zavrgli.

25 Kad bih otišao k njima, sjedah u zaèelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.

Izbral sem njihovo pot in sedel [kot] vodja in prebival kakor kralj v vojski, kakor nekdo, ki tolaži žalovalce.