Jov 29

1 Još nastavi Jov besjedu svoju i reèe:

Addidit quoque Iob, assumens parabolam suam, et dixit:

2 O da bih bio kao preðašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog èuvaše,

Quis mihi tribuat, ut sim iuxta menses pristinos secundum dies, quibus Deus custodiebat me?

3 Kad svijetljaše svijeæom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hoðah po mraku,

Quando splendebat lucerna eius super caput meum, et ad lumen eius ambulabam in tenebris?

4 Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,

Sicut fui in diebus adolescentiae meae, quando secreto Deus erat in tabernaculo meo?

5 Kad još bijaše svemoguæi sa mnom, i djeca moja oko mene,

Quando erat Omnipotens mecum: et in circuitu meo pueri mei?

6 Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi toèaše ulje potocima,

Quando lavabam pedes meos butyro, et petra fundebat mihi rivos olei?

7 Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:

Quando procedebam ad portam civitatis, et in platea parabant cathedram mihi?

8 Mladiæi videæi me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,

Videbant me iuvenes, et abscondebantur: et senes assurgentes stabant.

9 Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,

Principes cessabant loqui, et digitum superponebant ori suo.

10 Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.

Vocem suam cohibebant duces, et lingua eorum gutturi suo adhaerebat.

11 Jer koje me uho èujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viðaše, svjedoèaše mi

Auris audiens beatificabat me, et oculus videns testimonium reddebat mihi.

12 Da izbavljam siromaha koji vièe, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;

Eo quod liberassem pauperem vociferantem, et pupillum, cui non esset adiutor.

13 Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;

Benedictio perituri super me veniebat, et cor viduae consolatus sum.

14 U pravdu se oblaèih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.

Iustitia indutus sum: et vestivi me, sicut vestimento et diademate, iudicio meo.

15 Oko bijah slijepcu i noga hromu.

Oculus fui caeco, et pes claudo.

16 Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.

Pater eram pauperum: et causam quam nesciebam, diligentissime investigabam.

17 I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.

Conterebam molas iniqui, et de dentibus illius auferebam praedam.

18 Zato govorah: u svojem æu gnijezdu umrijeti, i biæe mi dana kao pijeska.

Dicebamque: In nidulo meo moriar, et sicut palma multiplicabo dies.

19 Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noæ na mojim granama.

Radix mea aperta est secus aquas, et ros morabitur in messione mea.

20 Slava moja pomlaðivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.

Gloria mea semper innovabitur, et arcus meus in manu mea instaurabitur.

21 Slušahu me i èekahu, i muèahu na moj svjet.

Qui me audiebant, expectabant sententiam, et intenti tacebant ad consilium meum.

22 Poslije mojih rijeèi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.

Verbis meis addere nihil audebant, et super illos stillabat eloquium meum.

23 Jer me èekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd.

Expectabant me sicut pluviam, et os suum aperiebant quasi ad imbrem serotinum.

24 Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.

Siquando ridebam ad eos, non credebant, et lux vultus mei non cadebat in terram.

25 Kad bih otišao k njima, sjedah u zaèelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.

Si voluissem ire ad eos, sedebam primus: cumque sederem quasi rex, circumstante exercitu, eram tamen moerentium consolator.