Jov 20
1 A Sofar Namaæanin odgovori i reèe:
Sofar iz Naamata progovori tad i reče:
2 Zato me misli moje nagone da odgovorim, i zato hitim.
“Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbuđenje
3 Èuo sam ukor koji me sramoti, ali æe duh iz razuma mojega odgovoriti za me.
dok slušam ukore koji me sramote, al' odgovor mudar um će moj već naći.
4 Ne znaš li da je tako otkako je vijeka, otkako je postavljen èovjek na zemlji,
Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je čovjek na zemlju stavljen bio,
5 Da je slava bezbožnijeh za malo i radost licemjerova za èas?
da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren prođe sreća bezbožnička.
6 Da bi mu visina doprla do neba, i glava se njegova dotakla oblaka,
Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka,
7 Nestaæe ga zasvagda kao kala njegova; i koji ga vidješe reæi æe: kuda se djede?
poput utvare on zauvijek nestaje; koji ga vidješe kažu: 'Gdje je sad on?'
8 Kao san odletjeæe, i neæe se naæi, i išèeznuæe kao noæna utvara.
Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao priviđenja noćnog.
9 Oko koje ga je gledalo neæe više, niti æe ga više vidjeti mjesto njegovo.
Nijedno ga oko više gledat neće, niti će ga mjesto njegovo vidjeti
10 Sinovi njegovi umiljavaæe se siromasima i ruke æe njegove vraæati što je oteo.
Njegovu će djecu gonit' siromasi: rukama će svojim vraćati oteto.
11 Kosti æe njegove biti pune grijeha mladosti njegove, i oni æe ležati s njim u prahu.
Kosti su njegove bujale mladošću; gle, zajedno s njome pokošen je sada.
12 Ako mu je i slatka u ustima zloæa i krije je pod jezikom svojim,
Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao;
13 Èuva je i ne pušta je, nego je zadržava u grlu svom,
sladio se pazeć' da ga ne proguta i pod nepcem svojim zadržavao ga.
14 Ipak æe se jelo njegovo pretvoriti u crijevima njegovijem, postaæe u njemu jed aspidin.
Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje.
15 Blago što je proždro izbljuvaæe, iz trbuha njegova istjeraæe ga Bog.
Blago progutano mora izbljuvati. Bog će ga istjerat' njemu iz utrobe.
16 Jed æe aspidin sisati, ubiæe ga jezik gujinji.
Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina.
17 Neæe vidjeti potoka ni rijeka kojima teèe med i maslo.
Potoke ulja on gledat' više neće, ni vidjet' gdje rijekom med i mlijeko teku.
18 Vratiæe muku, a neæe je pojesti; prema blagu biæe promjena, i neæe se radovati.
Vratit će dobitak ne okusivši ga, neće uživat' u plodu trgovine.
19 Jer je tlaèio i ostavljao uboge, kuæe je otimao i nije zidao.
Jer je sirotinju gnjeo i tlačio, otimao kuće koje ne sazida,
20 Jer nije nigda osjetio mira u trbuhu svom, ni što mu je najmilije neæe saèuvati.
jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga neće izbaviti.
21 Ništa mu neæe ostati od hrane njegove. Zato ne može dobro njegovo trajati.
Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sreća njegova dugo trajat neće.
22 Kad se ispuni izobilje njegovo, tada æe biti u nevolji; sve ruke nevoljnijeh udariæe na nj.
Sred izobilja u škripcu će se naći, svom će snagom na nj se oboriti bijeda.
23 Kad bi napunio trbuh svoj, poslaæe na nj Bog jarost gnjeva svojega, i pustiæe je kao dažd na njega i na jelo njegovo.
I dok hranom bude trbuh svoj punio, Bog će na nj pustiti jarost svoga gnjeva, sasut' dažd strelica na meso njegovo.
24 Kad stane bježati od oružja gvozdenoga, prostrijeliæe ga luk mjedeni.
Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk će mjedeni njega prostrijeliti.
25 Strijela puštena proæi æe kroz tijelo njegovo, i svijetlo gvožðe izaæi æe iz žuèi njegove; kad poðe, obuzeæe ga strahote.
Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju,
26 Sve æe tame biti sakrivene u tajnim mjestima njegovijem; proždrijeæe ga oganj neraspiren, i ko ostane u šatoru njegovu zlo æe mu biti.
na njega tmine sve tajom očekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom.
27 Otkriæe nebesa bezakonje njegovo, i zemlja æe ustati na nj.
Gle, nebo krivicu njegovu otkriva i čitava zemlja na njega se diže.
28 Otiæi æe ljetina doma njegova, rastoèiæe se u dan gnjeva njegova.
Njegovu će kuću raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti.
29 To je dio od Boga èovjeku bezbožnomu i našljedstvo od Boga za besjedu njegovu.
Takvu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosuđuje.”
