Jov 17
1 Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji.
Spiritus meus attenuabitur; dies mei breviabuntur: et solum mihi superest sepulchrum.
2 Kod mene su rugaèi, i oko moje provodi noæi u jadu koji mi zadaju.
Non peccavi, et in amaritudinibus moratur oculus meus.
3 Daj mi ko æe jamèiti kod tebe; ko je taj koji æe se rukovati sa mnom?
Libera me, Domine, et pone me juxta te, et cujusvis manus pugnet contra me.
4 Jer si od njihova srca sakrio razum; zato ih neæeš uzvisiti.
Cor eorum longe fecisti a disciplina: propterea non exaltabuntur.
5 Ko laska prijateljima, njegovijem æe sinovima oèi posahnuti.
Prædam pollicetur sociis, et oculi filiorum ejus deficient.
6 Uèinio je od mene prièu narodima, i postao sam bubnjanje meðu njima.
Posuit me quasi in proverbium vulgi, et exemplum sum coram eis.
7 Potamnjelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sjen.
Caligavit ab indignatione oculus meus, et membra mea quasi in nihilum redacta sunt.
8 Zaèudiæe se tome pravi, i bezazleni æe ustati na licemjere.
Stupebunt justi super hoc, et innocens contra hypocritam suscitabitur.
9 Ali æe se pravednik držati svojega puta, i ko je èistijeh ruku veæma æe ojaèati.
Et tenebit justus viam suam, et mundis manibus addet fortitudinem.
10 A vi vratite se svikoliki i hodite; neæu naæi mudra meðu vama.
Igitur omnes vos convertimini, et venite, et non inveniam in vobis ullum sapientem.
11 Dani moji proðoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu.
Dies mei transierunt; cogitationes meæ dissipatæ sunt, torquentes cor meum.
12 Od noæi naèiniše dan, i svjetlost je blizu mraka.
Noctem verterunt in diem, et rursum post tenebras spero lucem.
Si sustinuero, infernus domus mea est, et in tenebris stravi lectulum meum. (Sheol h7585)
14 Grobu vièem: ti si otac moj; crvima: ti si mati moja, ti si sestra moja.
Putredini dixi: Pater meus es; Mater mea, et soror mea, vermibus.
15 I gdje je sada nadanje moje? moje nadanje ko æe vidjeti?
Ubi est ergo nunc præstolatio mea? et patientiam meam quis considerat?
