< Jov 17 >
1 Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji.
2 Kod mene su rugaèi, i oko moje provodi noæi u jadu koji mi zadaju.
3 Daj mi ko æe jamèiti kod tebe; ko je taj koji æe se rukovati sa mnom?
4 Jer si od njihova srca sakrio razum; zato ih neæeš uzvisiti.
5 Ko laska prijateljima, njegovijem æe sinovima oèi posahnuti.
6 Uèinio je od mene prièu narodima, i postao sam bubnjanje meðu njima.
7 Potamnjelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sjen.
8 Zaèudiæe se tome pravi, i bezazleni æe ustati na licemjere.
9 Ali æe se pravednik držati svojega puta, i ko je èistijeh ruku veæma æe ojaèati.
10 A vi vratite se svikoliki i hodite; neæu naæi mudra meðu vama.
11 Dani moji proðoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu.
12 Od noæi naèiniše dan, i svjetlost je blizu mraka.
13 Da bih se nadao, grob æe mi biti kuæa; u tami æu prostrijeti postelju sebi. (Sheol )
14 Grobu vièem: ti si otac moj; crvima: ti si mati moja, ti si sestra moja.
15 I gdje je sada nadanje moje? moje nadanje ko æe vidjeti?
16 U grob æe siæi, poèinuæe sa mnom u grobu. (Sheol )
