Jov 16

1 A Jov odgovori i reèe:

Respondens autem Job, dixit:

2 Slušao sam mnogo takih stvari; svi ste dosadni tješioci.

Audivi frequenter talia: consolatores onerosi omnes vos estis.

3 Hoæe li biti kraj praznijem rijeèima? ili šta te tjera da tako odgovaraš?

Numquid habebunt finem verba ventosa? aut aliquid tibi molestum est, si loquaris?

4 I ja bih mogao govoriti kao vi, da ste na mom mjestu, gomilati na vas rijeèi i mahati glavom na vas,

Poteram et ego similia vestri loqui, atque utinam esset anima vestra pro anima mea: consolarer et ego vos sermonibus, et moverem caput meum super vos;

5 Mogao bih vas hrabriti ustima svojim, i micanje usana mojih olakšalo bi bol vaš.

roborarem vos ore meo, et moverem labia mea, quasi parcens vobis.

6 Ako govorim, neæe odahnuti bol moj; ako li prestanem, hoæe li otiæi od mene?

Sed quid agam? Si locutus fuero, non quiescet dolor meus, et si tacuero, non recedet a me.

7 A sada me je umorio; opustošio si sav zbor moj.

Nunc autem oppressit me dolor meus, et in nihilum redacti sunt omnes artus mei.

8 Navukao si na me mrštine za svjedoèanstvo; i moja mrša podiže se na me, i svjedoèi mi u oèi.

Rugæ meæ testimonium dicunt contra me, et suscitatur falsiloquus adversus faciem meam, contradicens mihi.

9 Gnjev njegov rastrže me, nenavidi me, škrguæe zubima na me, postavši mi neprijatelj sijeva oèima svojima na me.

Collegit furorem suum in me, et comminans mihi, infremuit contra me dentibus suis: hostis meus terribilibus oculis me intuitus est.

10 Razvaljuju na me usta svoja, sramotno me biju po obrazima, skupljaju se na me.

Aperuerunt super me ora sua, et exprobrantes percusserunt maxillam meam: satiati sunt pœnis meis.

11 Predao me je Bog nepravedniku, i u ruke bezbožnicima bacio me.

Conclusit me Deus apud iniquum, et manibus impiorum me tradidit.

12 Bijah miran i zatr me, i uhvativši me za vrat smrska me i metnu me sebi za biljegu.

Ego ille quondam opulentus, repente contritus sum: tenuit cervicem meam, confregit me, et posuit me sibi quasi in signum.

13 Opkoliše me njegovi strijelci, cijepa mi bubrege nemilice, prosipa na zemlju žuè moju.

Circumdedit me lanceis suis; convulneravit lumbos meos: non pepercit, et effudit in terra viscera mea.

14 Zadaje mi rane na rane, i udara na me kao junak.

Concidit me vulnere super vulnus: irruit in me quasi gigas.

15 Sašio sam kostrijet po koži svojoj, i uvaljao sam u prah slavu svoju.

Saccum consui super cutem meam, et operui cinere carnem meam.

16 Lice je moje podbulo od plaèa, na vjeðama je mojim smrtni sjen;

Facies mea intumuit a fletu, et palpebræ meæ caligaverunt.

17 Premda nema nepravde u rukama mojim, i molitva je moja èista.

Hæc passus sum absque iniquitate manus meæ, cum haberem mundas ad Deum preces.

18 Zemljo, ne krij krvi što sam prolio, i neka nema mjesta vikanju mojemu.

Terra, ne operias sanguinem meum, neque inveniat in te locum latendi clamor meus:

19 I sada eto na nebu je svjedok moj, svjedok je moj na visini.

ecce enim in cælo testis meus, et conscius meus in excelsis.

20 Prijatelji se moji podruguju mnom; oko moje roni suze Bogu.

Verbosi amici mei: ad Deum stillat oculus meus:

21 O da bi se èovjek mogao pravdati s Bogom, kao sin èovjeèiji s prijateljem svojim!

atque utinam sic judicaretur vir cum Deo, quomodo judicatur filius hominis cum collega suo.

22 Jer godine izbrojene navršuju se, i polazim putem odakle se neæu vratiti.

Ecce enim breves anni transeunt, et semitam per quam non revertar ambulo.