Jov 14

1 Èovjek roðen od žene kratka je vijeka i pun nemira.

Ondaty nasaman’ ampelao, tsy lava-ohatse vaho lifo-kasotriañe,

2 Kao cvijet nièe, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje.

hoe voñen-katae ty fionjona’e le miheatse, mihelañe hoe talinjo fa tsy mitoetse.

3 I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom!

Harefa’o vaho hasese’o an-jaka ama’o ao?

4 Ko æe èisto izvaditi iz neèista? Niko.

Ia ty mahaakatse ty malio ami’ty maleotse? Leo raike.

5 Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu meðu, preko koje ne može prijeæi.

Kanao fa nalahatse o andro’eo, fa ama’o ty ia’ o vola’eo vaho fa najado’o o efetse tsy handilara’eo,

6 Odvrati se od njega da poèine dokle ne navrši kao nadnièar dan svoj.

ampitoliho añe ty fijilova’o, hitofa’e, ampara’ te henefe’e o andro’eo, manahake ty mpièke

7 Jer za drvo ima nadanja, ako se posijeèe, da æe se još omladiti i da neæe biti bez izdanaka;

Manan-ko tamae’e ty hatae, ie firaeñe ro mbe mitiry avao, vaho tsy milesa o tora’eo.

8 Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov,

Ndra te mihaantetse an-tane ao o vaha’eo, naho mate an-debok’ ao i foto’ey,

9 Èim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.

fa ie mañantson-drano ro hibotiboty vaho handrevake hoe ana-katae.

10 A èovjek umire iznemogao; i kad izdahne èovjek, gdje je?

Fe mihomake t’i Raolombelo vaho mitsalalampatse; mipetroke t’indaty, le aia?

11 Kao kad voda oteèe iz jezera i rijeka opadne i usahne,

Hambañe ami’ty fisiha’ o sihanakeo naho ty fimaiha’ o sakao ampara’ te kapaike,

12 Tako èovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neæe se probuditi niti æe se prenuti oda sna svojega.

ty fandrea’ ondaty tsy hitroatse, tsy hivañone ampara’ te mihelañe o likerañeo, vaho tsy ho barakaofeñe amy firota’ey.

13 O da me hoæeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad æeš me se opomenuti! (Sheol h7585)

Ehe t’ie haeta’o an-tsikeokeok’ao, le hakafi’o ampara’ te mimpoly ty haviñera’o, vaho hampitsatoha’o andro hahatiahia’o ahy! (Sheol h7585)

14 Kad umre èovjek, hoæe li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je odreðeno èekaæu dokle mi doðe promjena.

Ie vilasy ondatio, mbe ho veloñe hao? Fe ho liñisako amo hene androm-pitoroñakoo ampara’ te tondroke ty fañovàñe ahiko.

15 Zazvaæeš, i ja æu ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjeæeš.

Hikanjy irehe le hanoiñe iraho; ho maniña’o ty satam-pità’o.

16 A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj.

Fe henaneo, tinoñe’o o liakoo, ie mbe tsy vazoho’o ty fandilarako;

17 Zapeèaæeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja.

rinohy an-karoñe ao o tahikoo, vaho lombofa’o o hakeokoo.

18 Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega,

Mivoravora i vohitse mihotrakey, naho misitse an-toe’e ty vato;

19 I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje èovjeèije obraæaš u ništa.

mivañen-drano o vongam-batoo; saohe’ o rano-vohitseo ty mena’ i taney; Izay ty androtsaha’o ty fitama’ ondatio.

20 Nadvlaðuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga.

Iambotraha’o nainai’e, le mihelañe añe; ovae’o ty tarehe’e vaho irahe’o mb’eo.

21 Ako sinovi njegovi budu u èasti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine.

Asiñeñe o ana’eo, fa tsy apota’e; mifotsake, fa tsy fohi’e.

22 Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.

O marare amy nofo’eio avao ro tsapa’e, ty tro’e avao ro iroveta’e.