< Jov 14 >
1 Èovjek roðen od žene kratka je vijeka i pun nemira.
2 Kao cvijet nièe, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje.
3 I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom!
4 Ko æe èisto izvaditi iz neèista? Niko.
5 Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu meðu, preko koje ne može prijeæi.
6 Odvrati se od njega da poèine dokle ne navrši kao nadnièar dan svoj.
7 Jer za drvo ima nadanja, ako se posijeèe, da æe se još omladiti i da neæe biti bez izdanaka;
8 Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov,
9 Èim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.
10 A èovjek umire iznemogao; i kad izdahne èovjek, gdje je?
11 Kao kad voda oteèe iz jezera i rijeka opadne i usahne,
12 Tako èovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neæe se probuditi niti æe se prenuti oda sna svojega.
13 O da me hoæeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad æeš me se opomenuti! (Sheol )
14 Kad umre èovjek, hoæe li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je odreðeno èekaæu dokle mi doðe promjena.
15 Zazvaæeš, i ja æu ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjeæeš.
16 A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj.
17 Zapeèaæeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja.
18 Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega,
19 I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje èovjeèije obraæaš u ništa.
20 Nadvlaðuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga.
21 Ako sinovi njegovi budu u èasti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine.
22 Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.
