Jov 11
1 A Sofar Namaæanin odgovori i reèe:
Respondens autem Sophar Naamathites, dixit:
2 Zar na mnoge rijeèi nema odgovora? ili æe èovjek govorljiv ostati prav?
Numquid qui multa loquitur, non et audiet? aut vir verbosus justificabitur?
3 Hoæe li tvoje laži umuèkati ljude? i kad se ti rugaš, zar te neæe niko posramiti?
Tibi soli tacebunt homines? et cum ceteros irriseris, a nullo confutaberis?
4 Jer si rekao: èista je nauka moja, i èist sam pred oèima tvojim.
Dixisti enim: Purus est sermo meus, et mundus sum in conspectu tuo.
5 Ali kad bi Bog progovorio i usne svoje otvorio na te,
Atque utinam Deus loqueretur tecum, et aperiret labia sua tibi,
6 I pokazao ti tajne mudrosti, jer ih je dvojinom više, poznao bi da te Bog kara manje nego što zaslužuje tvoje bezakonje.
ut ostenderet tibi secreta sapientiæ, et quod multiplex esset lex ejus: et intelligeres quod multo minora exigaris ab eo quam meretur iniquitas tua!
7 Možeš li ti tajne Božije dokuèiti, ili dokuèiti savršenstvo svemoguæega?
Forsitan vestigia Dei comprehendes, et usque ad perfectum Omnipotentem reperies?
Excelsior cælo est, et quid facies? profundior inferno, et unde cognosces? (Sheol h7585)
9 Duže od zemlje, šire od mora.
Longior terra mensura ejus, et latior mari.
10 Da prevrati, ili zatvori ili sabere, ko æe mu braniti?
Si subverterit omnia, vel in unum coarctaverit, quis contradicet ei?
11 Jer zna ništavilo ljudsko, i videæi nevaljalstvo zar neæe paziti?
Ipse enim novit hominum vanitatem; et videns iniquitatem, nonne considerat?
12 Èovjek bezuman postaje razuman, premda se èovjek raða kao divlje magare.
Vir vanus in superbiam erigitur, et tamquam pullum onagri se liberum natum putat.
13 Da ti upraviš srce svoje i podigneš ruke svoje k njemu,
Tu autem firmasti cor tuum, et expandisti ad eum manus tuas.
14 Ako je bezakonje u ruci tvojoj, da ga ukloniš, i ne daš da nepravda bude u šatorima tvojim,
Si iniquitatem quæ est in manu tua abstuleris a te, et non manserit in tabernaculo tuo injustitia,
15 Tada æeš podignuti lice svoje bez mane i stajaæeš tvrdo i neæeš se bojati;
tunc levare poteris faciem tuam absque macula; et eris stabilis, et non timebis.
16 Zaboraviæeš muku, kao vode koja proteèe opominjaæeš je se;
Miseriæ quoque oblivisceris, et quasi aquarum quæ præterierunt recordaberis.
17 Nastaæe ti vrijeme vedrije nego podne, sinuæeš, biæeš kao jutro;
Et quasi meridianus fulgor consurget tibi ad vesperam; et cum te consumptum putaveris, orieris ut lucifer.
18 Uzdaæeš se imajuæi nadanje, zakopaæeš se, i mirno æeš spavati.
Et habebis fiduciam, proposita tibi spe: et defossus securus dormies.
19 Ležaæeš, i niko te neæe plašiti, i mnogi æe ti se moliti.
Requiesces, et non erit qui te exterreat; et deprecabuntur faciem tuam plurimi.
20 Ali oèi æe bezbožnicima išèiljeti, i utoèišta im neæe biti, i nadanje æe im biti izdisanje.
Oculi autem impiorum deficient, et effugium peribit ab eis: et spes illorum abominatio animæ.
