Jov 10

1 Dodijao je duši mojoj život moj; pustiæu od sebe tužnjavu svoju, govoriæu u jadu duše svoje.

Tædet animam meam vitæ meæ; dimittam adversum me eloquium meum: loquar in amaritudine animæ meæ.

2 Reæi æu Bogu: nemoj me osuditi; kaži mi zašto se preš sa mnom.

Dicam Deo: Noli me condemnare; indica mihi cur me ita judices.

3 Je li ti milo da èiniš silu, da odbacuješ djelo ruku svojih i savjet bezbožnièki obasjavaš?

Numquid bonum tibi videtur, si calumnieris me, et opprimas me opus manuum tuarum, et consilium impiorum adjuves?

4 Jesu li u tebe oèi tjelesne? vidiš li kao što vidi èovjek?

Numquid oculi carnei tibi sunt? aut sicut videt homo, et tu videbis?

5 Jesu li dani tvoji kao dani èovjeèji, i godine tvoje kao vijek ljudski,

Numquid sicut dies hominis dies tui, et anni tui sicut humana sunt tempora,

6 Te istražuješ moje bezakonje i za grijeh moj razbiraš?

ut quæras iniquitatem meam, et peccatum meum scruteris,

7 Ti znaš da nijesam kriv, i nema nikoga ko bi izbavio iz tvoje ruke.

et scias quia nihil impium fecerim, cum sit nemo qui de manu tua possit eruere?

8 Tvoje su me ruke stvorile i naèinile, i ti me otsvuda potireš.

Manus tuæ fecerunt me, et plasmaverunt me totum in circuitu: et sic repente præcipitas me?

9 Opomeni se da si me kao od kala naèinio, i opet æeš me u prah obratiti.

Memento, quæso, quod sicut lutum feceris me, et in pulverem reduces me.

10 Nijesi li me kao mlijeko slio i kao sir usirio me?

Nonne sicut lac mulsisti me, et sicut caseum me coagulasti?

11 Navukao si na me kožu i meso, i kostima i žilama spleo si me.

Pelle et carnibus vestisti me; ossibus et nervis compegisti me.

12 Životom i milošæu darivao si me; i staranje tvoje èuvalo je duh moj.

Vitam et misericordiam tribuisti mihi, et visitatio tua custodivit spiritum meum.

13 I sakrio si to u srcu svojem; ali znam da je u tebe.

Licet hæc celes in corde tuo, tamen scio quia universorum memineris.

14 Ako sam zgriješio, opazio si me, i nijesi me oprostio bezakonja mojega.

Si peccavi, et ad horam pepercisti mihi, cur ab iniquitate mea mundum me esse non pateris?

15 Ako sam skrivio, teško meni! ako li sam prav, ne mogu podignuti glave, pun sramote i videæi muku svoju.

Et si impius fuero, væ mihi est; et si justus, non levabo caput, saturatus afflictione et miseria.

16 I ako se podigne, goniš me kao lav, i opet èiniš èudesa na meni.

Et propter superbiam quasi leænam capies me, reversusque mirabiliter me crucias.

17 Ponavljaš svjedoèanstva svoja protiv mene, i umnožavaš gnjev svoj na me; vojske jedna za drugom izlaze na me.

Instauras testes tuos contra me, et multiplicas iram tuam adversum me, et pœnæ militant in me.

18 Zašto si me izvadio iz utrobe? o da umrijeh! da me ni oko ne vidje!

Quare de vulva eduxisti me? qui utinam consumptus essem, ne oculus me videret.

19 Bio bih kao da nigda nijesam bio; iz utrobe u grob bio bih odnesen.

Fuissem quasi non essem, de utero translatus ad tumulum.

20 Nije li malo dana mojih? prestani dakle i okani me se da se malo oporavim,

Numquid non paucitas dierum meorum finietur brevi? dimitte ergo me, ut plangam paululum dolorem meum,

21 Prije nego otidem odakle se neæu vratiti, u zemlju tamnu i u sjen smrtni,

antequam vadam, et non revertar, ad terram tenebrosam, et opertam mortis caligine:

22 U zemlju tamnu kao mrak i u sjen smrtni, gdje nema promjene i gdje je vidjelo kao tama.

terram miseriæ et tenebrarum, ubi umbra mortis et nullus ordo, sed sempiternus horror inhabitat.