Isaija 32
1 Evo, car æe carovati pravo i knezovi æe vladati po pravdi.
Ecce in iustitia regnabit rex, et principes in iudicio praeerunt.
2 I èovjek æe biti kao zaklon od vjetra, i kao utoèište od poplave, kao potoci na suhu mjestu, kao sjen od velike stijene u zemlji sasušenoj.
Et erit vir sicut qui absconditur a vento, et celat se a tempestate, sicut rivi aquarum in siti, et umbra petrae prominentis in terra deserta.
3 I oèi onijeh koji vide neæe biti zaslijepljene, i uši onijeh koji èuju slušaæe.
Non caligabunt oculi videntium, et aures audientium diligenter auscultabunt.
4 I srce nerazumnijeh razumjeæe mudrost, i jezik mutavijeh govoriæe brzo i razgovijetno.
Et cor stultorum intelliget scientiam, et lingua balborum velociter loquetur et plane.
5 Nevaljalac se neæe više zvati knez, niti æe se tvrdica nazivati podašnijem.
Non vocabitur ultra is, qui insipiens est, princeps: neque fraudulentus appellabitur maior:
6 Jer nevaljalac o nevaljalstvu govori, i srce njegovo gradi bezakonje, radeæi licemjerno i govoreæi na Boga laž, da isprazni dušu gladnomu i napoj žednomu da uzme.
stultus enim fatua loquetur, et cor eius faciet iniquitatem, ut perficiat simulationem, et loquatur ad Dominum fraudulenter, et vacuam faciat animam esurientis, et potum sitienti auferat.
7 I sprave tvrdièine zle su; smišlja lukavštine da zatre nište rijeèima lažnijem i kad siromah govori pravo.
Fraudulenti vasa pessima sunt: ipse enim cogitationes concinnavit ad perdendos mites in sermone mendacii, cum loqueretur pauper iudicium.
8 Ali knez smišlja kneževski, i ustaje da radi kneževski.
Princeps vero ea, quae digna sunt principe, cogitabit, et ipse super duces stabit.
9 Ustanite, žene mirne, slušajte glas moj; kæeri bezbrižne, èujte rijeèi moje.
Mulieres opulentae surgite, et audite vocem meam: filiae confidentes percipite auribus eloquium meum.
10 Za mnogo godina biæete u smetnji, vi bezbrižne; jer neæe biti berbe, i sabiranje neæe doæi.
Post dies enim, et annum vos conturbabimini confidentes: consummata est enim vindemia, collectio ultra non veniet.
11 Strašite se, vi mirne; drkæite, vi bezbrižne, svucite se, budite gole, i pripašite oko sebe kostrijet,
Obstupescite opulentae, conturbamini confidentes: exuite vos, et confundimini, accingite lumbos vestros.
12 Bijuæi se u prsi za lijepijem njivama, za rodnijem èokotima.
Super ubera plangite, super regione desiderabili, super vinea fertili.
13 Trnje i èkalj niknuæe na zemlji naroda mojega, i po svijem kuæama veselijem, u gradu veselom.
Super humum populi mei spinae et vepres ascendent: quanto magis super omnes domos gaudii civitatis exultantis?
14 Jer æe se dvorovi ostaviti, vreve gradske nestaæe; kule i stražare postaæe peæine dovijeka, radost divljim magarcima i paša stadima,
Domus enim dimissa est, multitudo urbis relicta est, tenebrae et palpatio factae sunt super speluncas usque in aeternum. Gaudium onagrorum pascua gregum,
15 Dokle se ne izlije na nas duh s visine i pustinja postane njiva a njiva se stane uzimati za šumu.
donec effundatur super nos spiritus de excelso: et erit desertum in charmel, et charmel in saltum reputabitur.
16 Tada æe sud stanovati u pustinji, i pravda æe stajati na njivi.
Et habitabit in solitudine iudicium, et iustitia in charmel sedebit.
17 I mir æe biti djelo pravde, što æe pravda uèiniti biæe pokoj i bezbrižnost dovijeka.
Et erit opus iustitiae pax, et cultus iustitiae silentium, et securitas usque in sempiternum.
18 I moj æe narod sjedjeti u mirnu stanu i u šatorima pouzdanijem, na poèivalištima tihim.
Et sedebit populus meus in pulchritudine pacis, et in tabernaculis fiduciae, et in requie opulenta.
19 Ali æe grad pasti na šumu, i grad æe se vrlo sniziti.
Grando autem in descensione saltus, et humilitate humiliabitur civitas.
20 Blago vama koji sijete pokraj svake vode, i puštate volove i magarce.
Beati, qui seminatis super omnes aquas, immittentes pedem bovis et asini.
