Isaija 17

1 Breme Damasku. Gle, Damasak æe se ukinuti da ne bude više grad, nego æe biti gomila razvalina.

Ty nibekoeñe i Damesèke: Hehe te nasintake amy Damesèke ty maharova aze, fa ho votrem-porompotse.

2 Gradovi Aroirski biæe ostavljeni, biæe za stada, te æe u njima poèivati, i niko ih neæe plašiti.

Naforintseñe o rova’ i Aroereo, ho fandrean’ añondry, tsy eo ty hañembañe iareo.

3 Nestaæe gradova Jefremovijeh i carstva u Damasku i ostatku Sirskom, biæe kao slava sinova Izrailjevijeh, veli Gospod nad vojskama.

Ho modo ka ty ­kijoli-abo’ i Efraime, naho ty fifehea’ i Damesèke; fa hanahake ty enge’ o nte-Israeleo ty sisa’ i Arame, hoe t’Iehovà’ i Màroy.

4 I u taj æe dan istanèati slava Jakovljeva, i debelo tijelo njegovo omršaæe.

Ie amy andro zay, le hanoeñe matify ty volonahe’ Iakobe, vaho hinike ho boroka ty havondra’ i sandri’ey.

5 Jer æe biti kao kad žetelac sabira žito i rukom žanje klasje, i biæe kao kad se kupi klasje u dolini Rafajskoj.

Le hanahake ty fanontonam-panatake o tsako miadaoroo, ie manifo o tsakoo an-tsira’e eo; eka le hanahake ty fañoroñañe ty voto’e ambavatane’ i Rafà ao.

6 Ali æe se ostaviti u njoj pabirci kao kad se otrese maslina, pa dvije tri ostanu u vrhu, i èetiri pet na rodnijem granama, veli Gospod Bog Izrailjev.

Fe mbe hapoke eo ty nengañe, manahake ty fañintsañañe zaite, t’ie telo ndra roe ty an-dengo’ i singa’e amboney, lime ndra efatse ty an-katae miregorego, hoe t’Iehovà, Andrianañahare’ Israele.

7 U to æe vrijeme èovjek pogledati na tvorca svojega, i oèi njegove gledaæe na sveca Izrailjeva;

Amy andro zay, hañaoñe i Namboatse azey t’indaty, naho hampiandra fihaino mb’amy Masi’ Israeley

8 A neæe pogledati na oltare, djelo ruku svojih, niti æe gledati na ono što su naèinili prsti njegovi, ni na lugove ni na likove sunèane.

Tsy ho haoñe’e o kitrelio, o satam-pità’eo, vaho tsy ho tolihe’e o nitsenen-drambo-pità’eo, ndra o Asereo, ndra o kitrelin’ embokeo.

9 U to æe vrijeme tvrdi gradovi njegovi biti kao ostavljen grm i ogranak, jer æe se ostaviti radi sinova Izrailjevijeh, i biæe pustoš.

O rova’e maozatseo amy andro zay, le ho koake hoe tsampa’e napoke añ’ala, hoe singa’e nadoke ty amo ana’ Israeleo, vaho hangoakoake ty ao.

10 Jer si zaboravio Boga spasenja svojega, i nijesi se sjeæao stijene sile svoje; zato sadi krasne sadove i lozu stranu presaðuj;

Amy te nihaliño’o t’i Andrianañaharem-pandrombahañ’ azo, le nandikofa’o ty Lamilamin-kaozara’o; aa le hambole hatae soasoa irehe, vaho haketsa’o ho an-drahare ambahiny ty tora-katae.

11 Danju radi da uzraste što posadiš, i jutrom gledaj da ti sjeme nikne; ali kad doðe do branja razgrabiæe se, i ostaæe ti ljuta žalost.

Nifahera’o amy andro nambolè’o azey, maraindray re ro ampamoñea’o i tiri’oy; fe votrim-­porompotse ty ho voka’e, amy andron-kasilofañe naho fanaintaiñañey.

12 Teško mnoštvu velikih naroda, što buèe kao što buèe mora, i uzavrelijem narodima, kojih stoji vreva kao silnijeh voda;

Hedey! ty fikoraha’ o mitozantozañeo, mitroñe manahake ty fitroña’ i riakey; naho ty fidabadoà’ o kilakila ‘ndatio hambañe ami’ty fisorotombahan-drano bey!

13 Vreva stoji naroda kao velikih voda; ali æe povikati na njih, i oni æe pobjeæi daleko, i biæe gonjeni kao pljeva po brdima od vjetra i kao prah od vihora.

Le hitabatroake manahake ty fitotsaha’ ty rano bey o fifeheañeo; fe hendaha’e, le hioratse añe iereo, vaho ho horidañeñe hoe kafo’e am-bohitsey añatrefa’ i tiokey, manahake ty fibòn-deboke miviombio aolo’ ty tiobey.

14 Uveèe eto straha, i prije nego svane nema nikoga. To je dio onijeh koji nas gaze, i našljedstvo onijeh koji otimlju od nas.

Ie hariva, hehe te hekoheko; ie miporea’ ty maraindray le tsy eo; izay ty anjara’ o mañaoke anaio, vaho ty tambe’ o mampikametse ama’aio.